Dva zločina i jedna kazna

Rat nije bio naš najveći problem u razdoblju 1992-95. Najveća nevolja bio je način na koji je taj rat vođen, sa svirepošću i gaženjem ratnih konvencija, po čemu zauzima visoko mjesto na ljestvici nakrvoločnijih ratova u modernoj istoriji. Ton toj vrsti ratovanja davale su snage lojalne separatističkom srpskom rukovodstvu, okupljenom oko SDS-a i dirigovanom iz Miloševićevog kabineta u Beogradu.

U Hagu je konačno određeno koliki ceh za to treba da plati Radovan Karadžić. On je bio glavni politički operativac velikosrpskog projekta koji u BiH nije birao sredstva da stigne do svog cilja. Na kraju je njega stigla rigorozna sudska presuda. A ona će iznova da zažari stare rane i mržnje, sve do vjerovatno najvažnijeg dijela političkih konfrontacija: o netaknutom statusu Republike Srpske.

Osim zloglasnog Radovana, desetine godina robije za činjenje zla u ratnoj BiH već su dobili praktično svi glavni ljudi iz Karadžićevog štaba, i generali i političari. Preostaje još da svoju porciju pravde dobije Ratko Mladić, pa će spisak kažnjenih kolovođa krajnje nehumanog ratovanja biti upotpunjen.

Pojedinci su, dakle, već obilježeni sramom, ali projekat u ime kojeg su oni počinili zločine, sve do genocida i pokušaja da se potpuno istrijebi muslimanski-bošnjački narod u BiH, diše punim plućima. Republika Srpska, kao dostignuće etničkog čišćenja, progona, ubijanja i masovnih, planiranih zločina, ostaje “čisto”, bez zvanične mrlje A još 2008. godine, kada je Karadžić uhapšen, predsjednik SDS-a Mladen Bosić posve logično je zaključio da će suđenje nekadašnjem srpskom lideru biti “suđenje Republici Srpskoj”.

Pojedinci, poput Karadžića, plaćaju svoj krvavi ceh, ali njihovo zločinačko djelo živi kao da je nastalo bezgrešnim začećem

Sedam godina, koliko je Tribunalu u Hagu trebalo da utvrdi Karadžićevu krivicu, u sudu se zaista i sudilo toj tvorevini, koja je iz ratne ilegale, nakon Daytona, prešla u zvaničnu, ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine. Sve njene vođe su kažnjene, neko sudski neko udaljavanjem iz javnog i političkog života. Pojedinci, sad i Karadžić, dobili su ono što su i zaslužili. No, “djelo” u čije ime su sve to radili, ostalo je “nevino”.

Republika Srpska neće u zatvoru, u međunarodnoj izolaciji ili na svjetskom stubu srama provesti nijednog dana. Pogotovo se neće rasformirati.

Mnogi bi bili zadovoljni barem da među onima koji vode taj entitet i koji u njemu žive vide trunku kajanja i žaljenja zbog grijeha koji je počinjen pri začeću Republike Srpske. No, ni to nećemo gledati. Prije će i posljednji Bošnjak i Hrvat otići sa te teritorije nego što će se vođstvo RS-a odlučiti da prizna kako je stvoreno ono što oni danas zovu “srpskom državom” u BiH.

Upravo obratno, Karadžića i njemu slične u Republici Srpskoj pokušavaju da pretvore u nacionalne heroje. Hajde da vidimo bar jednog studenta koji će javno odbiti da bude smješten u studentski dom koji, na Palama, nosi ime osuđenog ratnog zločinca? Hajde da čujemo pokajanje predsjednika RS ili nekog drugog funkcionera, zato što naslijeđuju jedan tako krvav “poklon”, kakav su dobili u obliku praktično čiste srpske teritorije na dijelu Bosne i Hercegovine?

Politika je politika. Ona s logikom često nema nikakve veze, kao ni u ovom slučaju. Jer, gdje to ima da svi glavni članovi neke bande završe iza rešetaka, a da banda sačuva časno ime?

To se, nažalost, desilo kod nas. Šefovi projekta su kažnjeni, ali projekat je navodno – čist! Počinjena su dvije vrste zločina, kolektivni i lični. No, kazna je jedna, samo za pojedince!

S ovom spoznajom, uz još neke manjkavosti obrazloženja presude Karadžiću, nije lako živjeti. Što je najvažnije – nije lako popravljati ono što su pokvarile ratne kolovođe, planskim provođenjem etničkog čišćenja i masovnih zločina.

Sigurno je da Bošnjaci, narod koji je pretrpio ubjedljivo najveću štetu, nikad neće moći da prihvate ovu vrstu dvojnog morala, to da su glavni zločini dokazani i njihovi počinitelji kažnjeni, a da Republika Srpska, kao njihovo djelo, ostaje netaknuta.

S druge strane, teško je očekivati da kroz RS puhne neki drugi vjetar, da bosanski Srbi sami očiste dušu koju su im grijehom napunile njihove vođe. A to znači samo jedno: ovdje još zadugo neće biti ni političkog ni nacionalnog ni ljudskog mira.