Dva Čovićeva lica

Najvažnija osoba u političkom životu Bosne i Hercegovine nesumnjivo je Dragan Čović. Malo pomalo, od nepodobne i za kriminal optuživane, smjenjivane i hapšene osobe, danas je dospio u poziciju u kojoj praktično svi vodeći političari prećutno ili posredno priznaju njegov ključni status na našoj političkoj sceni.

Dodiku je Čović glavni partner, Izetbegović je ovih dana priznao da ga je zamolio za posredničke usluge u mirenju sa Radončićem, a šef SBB-a ni s kim se ne susreće toliko koliko sa predsjednikom HDZ-a. On je, od početka Radončićeve stranačke karijere, njegov glavni propagator u političkim vrhovima.

Da po Čovića sve bude bolje, njegovi ljuti politički protivnici nestali su sa scene, Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić. Prvi je konačno izguran sa SDP-ovog prijestolja, a drugi se zapleo u političke kučine i više ne zna, sa svojom Demokratskom frontom, je li pošao ili došao.

Možete misliti koliko je Čović bio sretan kad se prošle godine obreo u Predsjedništvu BiH, gdje trenutno obnaša dužnost predsjedavajućeg. Jer, deset godina prije toga, 2005-te, kada ga je Visoki predstavnik Pedi Ešdaun odstranio iz tog organa, činilo se da to nije samo kraj njegove političke karijere nego i početak novog života – iza rešetaka.

Pomenuto smjenjivanje obrazloženo je odlukom Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH da podnese na potvrđivanje Sudu BiH optužnicu protiv sedam osumnjičenih osoba, među kojim je bio i Dragan Čović. Optužnica je bila rezultat istrage Tužiteljstva o poslovanju kompleksa tvrtki Ivanković-Lijanović, koje se od 1999. godine bave uvozom mesnih proizvoda u BiH. Čoviću se stavljalo na dušu da je, zarad lične finansijske koristi, kao federalni ministar finansija, gledao kroz prste pomenutoj biznismenskoj familiji, zbog čega je skončao u pritvoru.

Umjesto najznačanijeg, Čoviću bi dobro pristajao i epitet najštetnijeg političara u BiH. Iza njegovog sladunjavog i probosanskog rječnika, nažalost, stoje djela dostojna samo velikih mešetara i manipulatora

No, na kraju je oslobođen. Isti epilog imala su još dva suđenja, za druge sumnjive poslove, iz kojih je Dragan Čović (ubrzo nakon uklanjanja iz Predsjedništva BiH izabran za šefa HDZ-a) izašao sa svojevrsnim certifikatom poštenjačine. Triput suđen, triput oslobođen i time praktično amnestiran od svakog novog sumnjičenja. A sumnji i optužbi po javnosti kola do mile volje, od ljepljivih prstiju do protežiranja familije i prijatelja, koje je, sve odreda, uhljebio na mjesta o kojim obični smrtnici mogu samo da sanjaju.

Otkako se oslobodio istražitelja, Čović se mirne duše potpuno posvetio politici. U HDZ-u je nedodirljiv, a sve stranke koje su mislile da mogu ka sebi okrenuti glasove BH Hrvata neumoljivo je pomeo iz političke arene. HDZ je u Hrvata sve; to isto je Čović u HDZ-u.

Na kraju, njemu je pripala i uloga najznačajnijeg političara u BiH, premda bi mu, po onome što radi i kako radi, dobro pristajao i epitet najštetnijeg. Iza njegovog sladunjavog i probosanskog rječnika, nažalost, stoje djela dostojna samo velikih mešetara i manipulatora. Svjestan da teška riječ puno košta, on se ne upinje zagovarajući treći, hrvatski entitet, ali ga je u praksi već stvorio. U njegovu prćiju, tamo gdje su Hrvati najbrojniji etnos, niko ne smije da mu zaviruje.

Ni u izbor ministara i direktora državnih i javnih preduzeća i institucija nikom ne dopušta da se miješa. A na prostorima na kojim dominira HDZ, ako maknemo velike i prazne riječi, BiH nema ni od korova.

Po sistemu napad je najbolja odbrana, vječito se žaleći na podređeni položaj Hrvata – koji je u nekim segmentima stvarno prisutan – on je za svoju naciju isposlovao niz privilegija. Pa, u Federalnoj vladi Čovićevi ljudi imaju čak šest ministarskih fotelja, puno više od bilo koje ustavno predviđene kvote. U zamjenu za formalno važne funkcije, on je za Hrvate obezbijedio one suštinske, tamo gdje se vrti novac. Na tome su mu obilno zahvalni hercegovački i srednjebosanski biznismeni, koji iz toga masno profitiraju i koji su glavni Čovićev oslonac i u stranci u privatnom životu.

Posebna priča je Čovićev odnos sa Miloradom Dodikom, s kojim već deset godina bratski dijeli i dobro i zlo. Upravo taj odnos, u stvari, pokazuje suštinu Čovićevog političkog profila. Kako možete biti privatno i politički bliski s nekim ko neprestano negira BiH, a vi se tobože u nju kunete, kao Čović?

Svo licemjerje sadržano je u jednostavnoj činjenici da je najlošiji položaj Hrvata upravo u Republici Srpskoj, ali da od šefa HDZ-a o tome nikad ne možete čuti ništa. Njemu je problem samo Federacija. Od nje traži previše, od Republike Srpske ne traži ništa. Dabome da je to zato što je taj entitet halalio Dodiku i Srbima. Zašto, duža je i komplikovanija priča, koja seže još u posebne odnose koje su hrvatska i srpska politika, a protiv Bošnjaka-muslimana, uspostavljale još u godinama pred Drugi svjetski rat. To što su tada bili Cvetković i Maček, to su sada, na sličan način, Čović i Dodik, odnosno velikosrpska i velikohrvatska politika.

Politički je krajne nelogično da u Republici Srpskoj Dragan Čović ne traži ništa, dok u Federaciji za Hrvate nastoji da isposluje – previše

Ovo svoje opredeljenje Čović nam je demonstrirao i ovih dana, kada je, u jeku Dodikove političke izolacije, predsjedniku RS otišao na noge, u Banjaluku, da malo popričaju o tekućoj političkoj situaciji. Dodik mu se požalio da ga pritišću sa svih strana, da su se svi urotili protiv Republike Srpske, da mu državna policija nenajavljeno upada u avliju…

Sudeći po saopštenju sa tog razgovora, Čović ničim nije kritikovao Dodika, pogotovo mu nije objašnjavao da na zlo može da izađe njegovo protivljenje državnim propisima i Ustavu. Ako ćemo čitati između redova tog saopštenja, reklo bi se da mu je šef HDZ i predsjedavajući Predsjedništva BiH čak obećao pomoć.

Da, Dragan Čović je trenutno ključna figura na šahovskom polju naše politike. Ako to dugo potraje, Bosna i Hercegovina tu partiju ne može dobiti.