Dug, najgori drug: Svi troše, mladi će da vraćaju

Vlast je, u ime građana, ovih dana potpisala još jednu dužničku mjenicu. Iz kase Međunarodnog monetarnog fonda, Bosna i Hercegovina pozajmila je novih 720 miliona konvertibilnih maraka. Ako to podijelimo po glavi živućeg stanovnika, uključujući i novorođenčad, svako od nas postao je žirant na iznos od oko 200 KM.

S obzirom da je, prema računici Vijeća ministara BiH, krajem decembra 2015. godine vanjski dug iznosio oko 8,4 milijarde KM, to znači da smo novim zajmom prekoračili prag od devet milijardi. Zabrinutosti, međutim, nema.

Odluka o kreditnom zaduženju, na koju su u utorak pečat stavila i oba doma Federalnog parlamenta, nije bila popraćena detaljnim prikazom pravaca potrošnje dodatnog MMF-ovog novca. Pogotovo nam vlast nije objasnila kako ćemo, iz kojih zarada i priliva, jednog dana taj posuđeni novac vratiti.

Novo zaduženje, bar naizgled, ne žulja ni građane. Javnost se, ovim povodom, uopšte nije oglasila. Ćute čak i finansijski eksperti, koji dobro znaju u šta smo se uvalili. Neće profesori da se zamjeraju vlasti i da narodu objašnjavaju kuda to srljamo i kakve će posljedice jednog dana da uslijede.

Štaviše, vlast i njeni mediji u svakoj ovakvoj prilici tješe nas da to nije ništa, da smo na prostoru jugo-istočne Evrope među najmanje zaduženim državama.

Statističari to podupiru navodima da naš ukupni dug predstavlja tek nešto više od trećine godišnjeg bruto društvenog proizvoda. A Hrvatska, usporedbe radi, duguje za tri posto više od svog kompletnog jednogodišnjeg prihoda; Crna Gora još procenat više. Bolji smo i od Srbije: naših 33 prema njihovih 89,4 odsto!

“Sve komšijske države koje su manje zadužene od nas takođe su utopljenici; svejedno je hoće li neko otići pod vodu koji mjesec ili godinu kasnije”

Ova poređenja, sračunata da nam pokažu kako naša vlast kobajagi opreznije ulazi u međunarodna zaduženja, međutim, nemaju nikakvu utješiteljsku vrijednost. Sve pomenute države su takođe utopljenici; svejedno je hoće li neko otići pod vodu koji mjesec ili godinu kasnije. A svi će završiti u dužničkom hropcu, kakva je bila i sudbina “majke” koja je ove zemlje porodila – Jugoslavije.

Tu veliku državu, zapravo njen socijalistički sistem, nisu srušili nacionalisti i separatisti. Ona je razorila samu sebe, dvije decenije se koprcajući u dugovima koji su, negdje u vrijeme Titove smrti, iznosili tadašnjih 20 milijardi dolara. Teško je preračunati s kojim je to sada iznosom uporedivo, ali se pamti rangiranje po kojem je Jugoslavija tada bila u krugu najzaduženijih država svijeta.

Kako biva sa svakim kreditom, tako je i jugoslovenski dužnički štap imao dva kraja. Prva decenija svima je bila uživancija: dok se pozajmljeno trošilo. No, kad je kucnuo čas naplate, zakukalo se od Triglava do Đevđelije. Krenule su nestašice kafe, vozilo se po par-nepar sistemu, jedan dan – da, drugi dan – ne, jer su se raspoložive devize koristile za otplate dugova. Uvozilo se samo robu koju je država trebala imati pod moranje.

Krah se bližio već 1987. godine, da bi kulminacija bila dosegnuta 1991. Tada se jugoslovenska privreda na zemlju stropoštala kao kula od karata. Sjetiće se stariji čitaoci da su plate tada urijedile, da su čak i naizgled moćna preduzeća krenula sa isplatama u nekakvim bonovima, pa u šećeru i drugim namirnicama. Država se našla na staklenim nogama, bilo ju je dovoljno prstom dotaknuti pa da padne.

Nacionalisti su, pak, udarili kompletnom šakom i sve je otišlo u paramparčad.

“Krediti su kao bombona koju je slatko cuclati kad je dobiješ u ruke, ali zastaje u grlu kad kucne čas da bude plaćena”

No, nećemo o politici. Dugovi su na dnevnom redu, bombona koju je slatko cuclati kad je dobiješ u ruke, ali zastaje u grlu kad kucne čas da bude plaćena.Tada se s gorčinom spoznaje da je dug – najgori drug! Na prste jedne ruke mogu se nabrojati države koje su u posljednjih 60-tak godina uspijevale da ih vrate. Ogromna većina tonula je u dužničko ropstvo.

I mi nezadrživo napredujemo tim putem. Ne vidi se, naime, nijedna naznaka da bi finansijske injekcije iz inostranstva mogle da pospješe našu ekonomiju, koja jedina može napraviti zaradu iz koje će se pozajmljeno vratiti. Već smo, do nove tranše MMF-a, pozajmili više od osam milijardi, pa se opet moralo u svijet sa ispruženim dlanom. Ne znamo mi, jednostavno, šta je to kredit koji se oplođava, pa se iz oplođenog vrati i glavnica i kamata i kamata na kamatu.

Finansijskim zaduženjima u ogromnim iznosima vlast pribjegava zbog potrebe za stabilizacijom svoje vladavine. No, u suštini, time se problemi s jedne generacije samo prebacuju na drugu, dolazeću. To što sad svi trošimo, to će sutra današnja omladina da vraća. Kad to spozna, prokleće nas, sigurno, shvatajući da je njihovu budućnost pojela prošlost.

Šta će se u tom času desiti, nije teško prognozirati. Ne mora BiH nestati kao Jugoslavija, ali će svakako biti bogalj, dužnički rob bez časti i ponosa. Bićemo siromašna evropska zabit i marioneta u rukama svojih kreditora, onih koji su nas i ranije i sad, a još će neko vrijeme, lihvarski kljukali svojim dolarima i eurima, znajući bolje od nas kako će sve to da skonča.