Dobrostojeće istine i dobromisleća inteligencija

U doslovnom prijevodu s francuskog, bien-pensant bila bi osoba koja dobro misli (bien – dobro, penser – misliti). No, kada bi značenje bilo doslovno, ne bi ni bilo potrebe da se taj izraz upotrebljava na izvornom jeziku. Bien-pensant označava zapravo osobu, vrlo često javnog intelektualca, koja prihvaća i podržava one ideje koje su postale popularne, pomodne i u jednom širem krugu općeprihvaćene, izbjegavajući dublje promišljanje o njima i kritičke i samokritičke refleksije. Pojedinac, koji se često naziva i intelektualcem, tako nastupa ne u svoje ime, nego u ime službeno „ispravnog“ i poželjnog razmišljanja – sadržaj njegovog nastupa postaje ne ona vrsta kritičkog i dubljeg propitivanja vladajućih „istina“ (a to su po pravilu istine vladajuće klase, da parafrazimo Marxa) koja bi trebala definirati intelektualca, nego (samo)potvrđivanje uklopljenosti u službene, dominirajuće i popularne obrasce.

„Dobromislećost“ političkog populista ili novinskog kolumnista donekle je razumljiva. Prvima je to u opisu posla, a drugima je često uvjet da imaju posao. Političari koji nisu „dobromisleći“, koji su radije „navjestitelji nepopularnih istina“ nego „zrcalo, odnosno utjelovljenje prevladavajućeg raspoloženja ili trenutnih interesa“ (Havel, 1998) teško mogu, barem kod nas, računati na uspjeh u tzv. političkoj utakmici. Tim više jer se politika često isključivo svodi na traženje neprijatelja i borbu protiv njega, umjesto na stvaranje prijatelja i brigu za opće dobro. Medijske zvijezde, gurui i influenseri, osim ako ne proizvode skandale, svoju megapopularnost uglavnom duguju ulozi svojevrsnog „pučkog tribuna“, plivanju na valovima „masovnih osjećanja“ i hiperprodukciji egzaltiranih i patetičnih priča koje su često na granici dobrog ukusa, a često i duboko iza nje. Za osobe koje se smatraju intelektualcima trebalo bi, pak, da vrijede neka druga pravila.

Biti „dobromisleći“ stvar je komocije, komfora. Ne ići protiv struje, ne suprotstaviti se masovnoj histeriji, izabrati „pravu stranu“ u trenucima kad su svi zabarikadirani u rovove iz kojih iz horoka bacaju bombe, ne inzistirati na diferenciranom mišljenju tamo gdje je sve banalizirano i uprošćeno do nivoa subjekt-prekidat-objekt – savjet je koji bi svaka majka dala svom djetetu zabrinuta za njegovu dobrobit. Jasno je da za rovovskih bitki najlakše stradaju oni koji nisu ni u jednom rovu. Ili, rečeno metaforom iz poljoprivrede i stočarstva, divljim zvjerima najviše je izložena ovca koja nije ni u jednom stadu.

Bitka kod Bleiburga 2020.

Jedna od takvih rovovskih bitki odigrava se tokom maja 2020. godine, a vezana je za obilježavanje 75. godišnjice od završetka Drugog svjetskog rata, koji je na našim prostorima imao i svoje produžetke i penale u vidu događaja koji se simbolički sabiraju u ime Bleiburg. Brzo su se formirala dva nepopustljiva tabora. S jedne strane crkveno-nacionalne strukture koje su godišnju blajburšku komemoraciju prenijele u Zagreb i Sarajevo (problem se dogodio zbog Sarajeva), predstavnici i (glasno)govornici vjersko-političkog establišmenta kod Hrvata, izgubljeni u prostoru, vremenu i materiji, uljuljkani u viktimizacijske mitove i poziciju pravednih mučenika; s druge strane oni koji nisu ni mogli ni htjeli vidjeti u sarajevskoj misi ništa manje doli obnovu NDH-a, a uljuljkani u poziciju izvršitelja pravde i civilizacijske superiornosti.

U jednom rovu oni koji od Bleiburga prave najveći nacionalni stradalnički mit i ne pada im na pamet niti da jasno i glasno progovore o tome tko je te ljude 1945. doveo do Bleiburga (i u međuvremenu štakorskim kanalima pobjegao u Argentinu) niti da jasno i glasno, bez uvijanja u „osudu svih totalitarizama“ i ostaloga svega i svačega osude NDH, koja je bila zlo u svojoj biti i koja je izvršila genocid nad Židovima, Srbima i Romima; imamo, dakle, tu lažno-patetičnu žal za žrtvama, a zapravo se ne žali nikoga nego se plače nad sobom i nad svojom lažnom ugroženošću. U drugom rovu oni koji ne žele ni čuti da nije partizanski časno ubiti više od 50 tisuća zarobljenih ljudi, pa makar se radilo i o pripadnicima kvislinških vojnih snaga i njihovih civilnih simpatizera. Njih je, što bi rekao istaknuti antifašist i socijaldemokrat Milorad Dodik, „trebalo sve pobiti“; prema njima „nikakve empatije nema“, „i one koji su hodali godinama, trebalo je naći i pobiti“. Naravno da odavno pomahnitali Dodik nije reprezentativni predstavnik te strane, naravno da uglavnom njoj i ne pripada, naravno da ni tu nisu svi s istim motivima i s istom razinom (ne)empatije i isključivosti, no njegove izjave najdirektnije opisuju ideju o „pravednoj osveti“ koju je sumnjivo i propitivati.

Razboriti glasovi i glasovi koji su uspjeli reći nešto artikulirano i trajnije od dnevnopolitičke upotrebe bili su rijetki, empatija je većini ostala strana riječ, a tutnjalo se naveliko i histerično o hrvatskom fašizmu i o hrvatskoj ugroženosti, o antikatoličkom Sarajevu i o ustaškom kardinalu, o crnoj misi za najveće koljače i o vjerničkom sjećanju na nevine žrtve…

Tri rečenice P.E.N. Centra

U situaciji „ili-ili“ od pojedinca se tražilo da odabere stranu i da postane vojnik. U agresivnom i militariziranom diskursu nije bilo prostora za analitičko mišljenje i diferencijacije: ako može sve stati u najviše tri ubitačne rečenice, tim bolje. U tu površnost utopio se nažalost i dio P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini sa protestnim pismom „protiv najavljene komemorativne mise za Bleiburg“ (traljavost odmah u naslovu, jer što bi to bila „misa za Bleiburg“ i gdje je nazvana tim imenom? a krstila se drugdje još oštrijim opisima poput „misa za fašiste i njihove simpatizere“) koje se sastoji upravo od tri rečenice. Dovoljno za dva tweeta ili jedan prosječan Facebook status. U svakom slučaju, nedostojno dobrog dijela imena koja su ga potpisala, među kojima je puno ljudi koji zaslužuju poštovanje i čije djelo svakako ne može nimalo biti umanjeno potpisom na jednom takvom traljavom pismu.

Kako god, to pismo bilo je povod za istupanje nekoliko članova P.E.N. Centra iz te organizacije. Ovdje ću izdvojiti tri imena jer ću se njima detaljnije pozabaviti: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić. Sudeći po kasnijim istupima pojedinih preostalih članova i članica, pitanje je što su spomenuti tu i dosad uopće radili. Pojedini članovi književnog društva odaju dojam kao da su u svom rovu desetljećima čekali i jedva dočekali da saspu paljbu na one za koje tvrde da su od početka javnog djelovanja fašisti/nacionalisti, samo su se eto tobože uspješno kamuflirali i sad se konačno, kao, raskrinkali.

Ono što najviše zaprepašćuje jest lakoća s kojom se Lovrenovića, Đikića i druge u dijelu javnosti nakon tog poteza likvidira. Postali su – a što bi drugo nego – fašisti, a u najmanju ruku – jezikom nekadašnjih vremena – nisu „poštena inteligencija“. Navikli smo već odavno da postoji važan dio Sarajeva (konkretno i simbolički) koji svaku različitost proglašava fašizmom, kome je svaki Hrvat nacionalist, fašist i „UZP-ovac“ dok ne dokaže suprotno (a to nije nimalo lako „dokazati“ i često pretpostavlja mučne ritualne samoponižavanja), navikli smo i da postoje mediji u koje je davno ušao duh Riste Đoge, tako da nas ni „otkrivanje“ fašizma i tome sličnog kod spomenutih književnika ne treba čuditi.

Ne čudi, dakle, jer smo navikli, no ipak zaprepašćuje svakog s bar minimalnom mjerom dobrog ukusa, znajući za djelo koje su oni ostavili i ostavljaju iza sebe, a koje nije samo književno. Tko za Miljenka Jergovića ispaljuje takve (dis)kvalifikacije, preporučujem mu da za početak pročita knjige „Tušta i tma“ i „Drugi krug“ koje je Jergović pisao zajedno sa Svetislavom Basarom, pa neka onda s Jergovićevim „Herkulom“ u rukama pred ogledalom opet za njega kaže da je hrvatski nacionalist i fašist.

O Ivici Đikiću dovoljno (za one kojima išta uopće može biti dovoljno) reći će činjenica da je bio urednik Feral Tribunea i tjednika Novosti, a svakome tko želi razumjeti „arhitekturu“ genocida u Srebrenici preporučujem njegov dokumentarni roman „Beara“.

Da je Bosna i Hercegovina sretnija zajednica, Ivan Lovrenović bio bi jedan od njezinih simbola. Ne postoji nitko u bosanskoj suvremenosti, a rijetki su bili i u prošlosti, tko se poput njega tako temeljito i akribično posvetio istraživanju Bosne u mnogim aspektima tog pojma: kulturnom, historijskom, umjetničkom, političkom…

Lovrenović kao „mislilac Bosne“

Kad su velikog američkog fizičara židovskog porijekla, nobelovca Richarda Feynama pitali: „Kad bi u nekoj kataklizmi cijela znanstvena spoznaja bila uništena i mogli bismo samo jednu rečenicu prenijeti sljedećoj generaciji nekih novih bića, koja rečenica bi sadržavala najviše informacija u najmanje riječi?“, on je odgovorio: „Ta da su sve tvari napravljene od atoma – malih čestica koje se kreću naokolo u neprekidnom gibanju, privlačeći se kad se malo udalje, odbijajući se kad se malo približe.“

Nisam Feynman, ali ako biste meni postavili pitanje: „Kad bi u nekoj kataklizmi nestala cijela Bosna i sva njezina povijest i kultura, šta bi bilo dovoljno da se spasi pa da buduće generacije nekih drugih ljudi znaju šta je ta Bosna ustvari bila, kakav je to fenomen i zašto smo ga usprkos svemu voljeli?, rekao bih: „Djelo Ivana Lovrenovića.“

Zašto? Zato što je u to djelo utkano ono najbolje što su radili drugi kroz povijest ove zemlje: od srednjovjekovlja do Andrića i Selimovića, zatim Truhelke i Bešlagića, Jukića, Jurkića i Ugljena, od prusačkog dovišta do podmilačkih hodočašća, pa do magazina Dani i najboljega u bh. izdavaštvu.

Maniheistički odnos prema stvarnosti

Nastavlja se inzistirati na zacementiranim etikecijama i neutemeljenim isključivostima, na manihejskom odnosu prema stvarnosti u kome je sve jednostavno crno-bijelo: mi smo dobri, pravedni, mi smo bijelo svijetlo, oni su zlo i tama. Ako se stvarnost gleda kroz dualne kategorije, onda pojedinac može biti ili neprijatelj (za jedne) ili izdajnik (za druge). Nevjerojatna je lakoća s kojom su Lovrenović, Đikić i Jergović postali „neprijatelji“ Sarajeva, Bosne i naravno antifašizma; kao što su već davno – zbog njihove dosljedne kritike hrvatskog nacionalizma, hrvatskih velikodržavnih fantazmi i nacional-klerikalizma – jednakom lakoćom postali „izdajnici“ Hrvata i „neprijatelji“ države Hrvatske.

Ako se kompleksna i multidimenzionalna stvarnost promatra kroz maniheističke kategorije, rezultat može biti samo sveopća banalizacija i trivijalizacija, što ugušuje svako izoštrenije sagledavanje društvenih fenomena i odnosa. Uz, naravno, denunciranje onih koji izlaze iz bien-pensant okvira. Na kraju toga – ostaju nam kolektivne histerije.