Dijaspora se vraća kući, ali šta poslije?

Baš kao što ne postoji zvanična statistika o broju ljudi koji su napustili naše prostore posljednjih godina, tako ne postoje ni zvanične procjene institucija o broju ljudi koji su se vratili u zbog novonastale situacije. Krajem marta ove godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, izjavio je da se u Srbiju do tada vratilo oko 400.000 njenih stanovnika, ali te brojke nije potvrdila ni jedna zvanična institucija.

Prema pisanju medija i izveštaja zvaničnih organa, u Bosnu i Hercegovinu se vratilo se oko 200.000 ljudi, a u Hrvatsku oko 24.000 Hrvata.

Neki su se vratili jer su ostali bez posla i sigurnih primanja, drugi jer nisu imali boravište, treći zbog zdravstvenog osiguranja, a neki jer im je kući život jeftiniji. Šta god da je u pitanju, oni su sada kući i teško je reći koliko će se tu zadržati, jer postoji mnogo faktora koji će uticati na njihovu odluku- otići ili ostati.

S jedne strane, mnogo toga će zavisiti od situacije u zemljama iz kojih su došli. Koliko će se brzo otvoriti granice, koliko će se brzo privreda Njemačke, Italije, Austrije, Francuske, Slovenije, oporaviti i kolika će biti potreba za radnom snagom. Sasvim je jasno da građani koji su se vratili iz dijaspore, sada imaju „uigrane prečice za odlazak u inostranstvo“ i mnogo lakše će nalaziti i posao i smještaj ukoliko budu željeli da odu iz svojih matičnih zemalja.

S druge strane, njihov odlazak ili ostanak, zavisiće od percepcije trenutnog stanja u matičnim državama tj. koliko će se njihove države potruditi da ih zadrže kod sebe.

Čime su naši građani nezadovoljni ili šta očekuju od društva?

Kada pogledamo rezultate istraživanja „Zadovoljtsvo životom stanovnika bivše Jugoslavije“ vidimo da su stanovnici dijaspore najzadovoljniji svojim životima, a slijede ispitanici iz zemalja bivše Jugoslavije koje su u EU, dok su ispitanici iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine najmanje zadovoljni.

Teško je reći u kojoj mjeri će pandemija uticati da se smanji zadovoljstvo životom naših ljudi u dijaspori.
Jedan od važnih prediktora zadovoljstva životom kod naših ljudi jesu „ukupna mjesečna primanja“ koja su opet najveća kod ispitanika iz dijaspore. Imamo li na umu podatke iz predhodnog pasusa teško je očekivati da će zemlje iz regiona imati mogućnosti da drastično poboljšaju mjesečna primanja uposlenicima i na taj način ih zadrže kući.
Ali nije sve u parama, ima nešto i u „zadovoljstvu poslom“.

Zadovoljstvo poslom obuhvata njegove različite aspekte od veličine plaće, preko uslova rada, do mogućnosti napredovanja, lične inicijative do kvalitetne komunikacije i nagrađivanja prekovremenog rada. Naše istraživanje pokazuje da zaposleni iz zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira da li su one u EU ili ne, međusobno značajno ne razlikuju u zadovoljstvu poslom od ispitanika koji žive u zemljama EU.

Ipak objektivni parametri su neumoljivi. Naši ljudi u zeljama izvan EU više rade preko 40 sati sedmično, u odnosu na zaposlene iz dijaspore. Istovremeno, plate su redovnije kod ispitanika iz dijaspore i onih zemalja koje su u EU, nego u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Takođe, ispitanici koji su napustili svoje matične zemlje u značajno većem procentu, od onih koji su ostali, vjeruju da će napredovati na poslu u narednih nekoliko godina.

Iako se u proteklih godinu dana položaj radnika u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji donekle popravio, da bi se zadržala postojeća radna snaga, i dalje ove zemlja zaostaju za uslovima koje im mogu pružiti zemlje iz EU.
Posljednjih godina u BiH i zemljama regiona primjetan je trend odlaska ljudi koji imaju dobre poslove, pristojne plate i ekonosmki faktor im nije presudan kada donose odluke da napuste zemlju.

Znači neki drugi faktori su im važni, ali koji?

Političkom situacijom u zemlji u kojoj žive zadovoljno je 70,3% ispitanika iz dijaspore, oko 10% ispitanika iz Slovenije i Hrvatske, 3,7% stanovnika Srbije, Crne Gore i Makedonije i 0,7% stanovnika BiH. Kao što vidimo najveći broj ispitanika iz zemalja koje nisu članice EU, ali i ispitanici iz Hrvatske i Slovenije, nisu zadovoljni trenutnom političkom situacijom u državi u kojoj žive.

Ovi rezultati su katastrofalni. Dodamo li ovome korupciju, nepotizam, partokratiju, onda je sasvim očekivano da ljudi koji ne žele da pristanu na takva pravila igre, traže alternativu, a alternativa je odlazak u društva u kojima postoji politička stabilnost, pravna sigurnost i jasna pravila igre.

U našem istraživanju smo pitali ispitanike koliko su zadovoljni zdravstvom i školstvom u zemljama u kojima žive i dobili smo sljedeće rezultate. Najveće zadovoljstvo zdravstvenim sistemom nalazimo kod ispitanika iz dijaspore (84,1%), dok je taj procenat oko 20% kod ispitanika koji žive u Sloveniji i Hrvatskoj, 6,1% kod ispitanika iz Srbije, Crne Gore i Makedonije i 3,7% ispitanika BiH. Obrazovnim sistemom najviše su zadovoljni ispitanici iz dijaspore njih oko 66%. U BiH je obrazovanjem zadovoljno oko 20% ispitanika, dok je taj procenat kod ispitanika iz Slovenije i Hrvatske 13,3%, a u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji 2,7%.

Sasvim je jasno da ljudi iz zemlja bivše Jugoslavije, koje nisu u EU, nisu zadovoljni funkcionisanjem ni ova dva segmenta društva.

Umjesto zaključka

Imajući u vidu društvena, politička i ekonomska dešavanje u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, u posljednjih nekoliko godina, ali i tokom same pandemije, ne možemo reći da su se domaći političari „opametili“ i krenuli da rješavaju probleme, da rade u interesu građana, da kreiraju sisteme u kojima će zakon biti važniji od stranačkih interesa, da kreiraju demokratsko i slobodno društvo tj. da su počeli da stvaraju ambijent u kojem bi „mali čovjek“ bio zadovoljan.

Politička nestabilnost je sveprisutna, korupcija cvjeta, prihvatili smo partijsko zapošljavanje i nepotizam kao nešto normalno, ne stišava se priča o mogućim sukobima, separatizmu i etničkoj ugroženosti. Politički protivnici se etiketiraju, nazivaju izdajnicima i stranim plaćenicima, a neka ubistva nikako da se riješe. Povjerenje u institucije je nisko, a nada da će biti bolje slaba.

Kada su ispitanici odgovarali na naša pitanja u junu i julu 2019. godine polovina stanovnika BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije razmišljalo je o napuštanju države, a svaki peti ispitanik iz Slovenije i Hrvatske razmišljao je da napusti zemlju u kojoj žive.

Zato smatramo da ni COVID-19 neće u velikoj mjeri uticati na radikalno mjenjanje percepcije o stanju u regionu i umanjiti motivaciju za odlazak ljudi iz regiona u zemlje EU ili još dalje. Ti stavovi nisu nastali preko noći, pa ne mogu tako brzo ni nestati.