Franjo Šarčević
Čudna jada od Mostara grada: Dominacija politika koje se hrane strahom
Izbori u Mostaru prošli su onako kako se i očekivalo. U atmosferi straha u kojoj se najviše pričalo o Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i prošlosti, značajan iskorak nije se ni mogao očekivati
Dugoočekivani lokalni izbori u Mostaru prošli su manje-više onako kako se i očekivalo: potvrdom dominacije nacionalističkog koncepta razmišljanja i dominacije političkih organizacija koje se hrane proizvodnjom straha. Od trenutka kad su najavljeni, a retorika se s vremenom samo zaoštravala, mostarski izbori predstavljani su kao borba za nacionalno osvajanje grada, gdje su pitanja zbog kojih se lokalni izbori inače organiziraju – infrastruktura, komunalno uređenje i tako dalje – sasvim pala u drugi plan. Mostar, kao centar Hercegovine, postao je tako poprište borbe između „prohrvatskih“ i „probosanskih“ stranaka, što pokazuje da neke stvari odmah u temelju imaju ugrađenu grešku.
U otrovnoj atmosferi straha i ucjene, u kojoj se huškalo em na nacionalno druge, s retorikom prepisanom iz godine 1993., em na „izdajnike“ iz vlastitih redova (saopćenja mostarskog DF-a predvođenog Ahmedom Džuburom, upućena Irmi Baraliji i Našoj stranci, posebno će ući u anale beščašća), teško je bilo očekivati da će dvije stranke koje su najodgovornije za mostarski kaos, ali oko kojih se vrši nacionalna homogenizacija – to su HDZ i SDA – izgubiti izbore. Pogotovo kad se tome još doda podrška i lobiranje od strane vjerskih zajednica, od mostarsko-duvanjskog biskupa Palića do mostarskog glavnog imama Maksumića.
Veliki uspjeh HDZ-a BiH
Izvjesno je da s mandatom manje ili više, HDZ postaje najjača stranka u Gradskom vijeću, a u stopu je prati SDA sa svojim satelitima. U odnosu na posljednje mostarske lokalne izbore 2008., najviše je napredovao HDZ, koji je udvostručio broj glasova. To je još jedna tužna posljedica „borbe protiv HDZ-a“ koju predvode politički diletanti utjelovljeni u lik i djelo Željka Komšića.
U posljednjih desetak godina, a posebno od osnivanja Hrvatskog narodnog sabora, HDZ je uništio opoziciju u hrvatskom narodu u BiH, na krilima „majorizacije“ homogenizirao je bh. Hrvate, koji tu stranku tretiraju kao posljednju liniju obrane ustavom zagarantiranih političkih prava te zbog toga žmire na njezin kriminal, korupciju i cjelokupni način vladanja. Osim toga, HDZ je do kraja upregnuo u svoja kola „hrvatske institucije“, poput Sveučilišta u Mostaru i Katoličke crkve u BiH, kao i javna poduzeća u koja je stranačkom linijom zaposlio vojsku svojih glasača i agitatora. Trebalo bi puno mudrosti i rada da se jedan tako razrađen sistem demontira.
Uspjeh Naše stranke i SDP-a, ujedinjenih u BH blok, ostavlja tračak nade za izgradnju građanskog i multietničkog Mostara, izvan uskih horizonata SDA i HDZ-a. Otvoreno je pitanje kojim će putem taj blok nastaviti. Posebno tu mislim na Našu stranku.
Naša stranka na raskršću
Zbog nekih poteza njezinog rukovodstva, Naša stranka je već izgubila simpatije mnogih ljudi koji su je smatrali do kraja modernom i multietničkom strankom, koja je sposobna držati kritičku distancu prema svim nacionalizmima u BiH i njihovim simbolikama i mitovima – i ne praviti razliku između tri nacionalizma u BiH, koji su danas suštinski isti, u koji god dres da se odijevali. Hodočasničkim pohodom na grob Alije Izetbegovića, što je čin s velikim simboličkim značenjem, Naša stranka je sama sebi stavila bošnjački nacionalni lančić oko vrata, a intonacijom poruka upućenih primjerice Hrvatskoj (zanemarimo jeftini populizam u njihovoj podlozi) dodatno se potrudila na tom planu.
Imalo je vodstvo Naše stranke i ranije potrebu da dokazuje svoje patriotsko pravovjerje (patriotizma definiranog po mjeri jednog nacionalnog partikularizma), ali je bilo manje primjećivano. Danas, kad je ta stranka dobila na mnogo većoj važnosti i u koju mnogi građani umorni od starih priča upiru oči, svaki njezin potez ima posebnu težinu.
Radi li se tu o nekoj dobro razrađenoj strategiji pozicioniranja unutar većinskog biračkog tijela, uz svjesno odustajanje od ideje širenja u dijelove države koji patriotizam ne definiraju kroz odanost „Aliji i Armiji“, što bi bilo veoma porazno, ili pak prosto o nespretnom nesnalaženju i nesposobnosti da se izađe izvan jednog zadanog dvodimenzionalnog koordinatnog sistema, ostaje nam vidjeti u dvije godine pred nama. Bila bi velika šteta da se kompromitira ideja koja je ima veliki potencijal i da Naša stranka evoluira u pristojniju verziju DF-a.
SDA-ova klopka
Da je Stranka demokratske akcije veliki majstor političke igre, pokazuju i izjave njezinih lidera poslije mostarskih izbora. Nakon kampanje u kojoj su BH blok u Mostaru prozivali kao neprijatelje Bošnjaka koji rade za interes HDZ-a (nadajmo se da izjave Čedomira Jovanovića o nekom predizbornom dogovoru između SDA i BH bloka nemaju veze s realnošću), iz SDA su odmah nakon izbora izašli s tezom kako su pobijedili jer, eto, „probosanske“ snage imaju većinskih 18 od 35 ljudi u Gradskom vijeću. To je vrlo vješta zamka za BH blok.
Pristane li na tu igru i u ime svog „probosanstva“ podrži SDA-ove nacionaliste, BH blok će izdati sve svoje proklamirane principe. Ne bude li pristao na to, a vjerojatnije je da ipak neće, BH blok će u nacionalističkoj javnosti biti prozivan kao nešto što nije „probosansko“, ozloglašavan kao „antidržavni“ element koji je grad prepustio HDZ-u, pa makar da SDA koliko sutra zajedno s HDZ-om napravi vlast i podijeli plijen.
Nadajmo se da će nova vlast, koja god da bude, ako ništa drugo bar počistiti nagomilano smeće.