Četiri jahača bh. apokalipse

Bosna i Hercegovina je zarobljena zemlja koja već desetljećima proživljava agoniju truljenja iznutra i polaganog crkavanja. To crkavanje može trajati neograničeno jer je Bosna i Hercegovina toliko slaba kao država da ne može ni propasti. To je činjenica s kojom valja živjeti dokle god se u BiH bude živjelo.

Bosanskohercegovačko društvo, tačnije njegova tri društva sa svoje tri disparatne javnosti, tri mitomanije i tri nametnute istine, od prekida rata je sistemski učeno da je mir samo nastavak rata drugim sredstvima i da se u njemu ima dovršiti ono u čemu su vojske prekinute potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma. Ono što omogućuje kakvo-takvo funkcioniranje sistema, mirnu koegzistenciju i održivost Bosne i Hercegovine u njezinim trenutnim postavkama je „ravnoteža nemoći“ (E. K.). Jednostavno, tri nacionalizma koji svojim nabildanim rukama dave ovu zemlju ipak su dovoljno nemoćni da se ostvare do kraja, bar dokle nam pogled u budućnost seže.

Bošnjački nacionalizam, koji se zanosi mišlju da osvoji cijelu Federaciju BiH, eliminira Hrvate kao konstitutivni narod i politički faktor i u konačnici, eliminacijom Srba i Republike Srpske, ovlada cijelom Bosnom i Hercegovinom, nema nikakve šanse da to ostvari ni u dugom nizu decenija pred nama. Jednostavno, Hrvati u prvoj iteraciji, posebno pojačani Hrvatskom i Europskom unijom, a pogotovo Srbi u drugoj iteraciji, imaju dovoljno institucionalnih mehanizama da to spriječe.

Srpski nacionalizam, koji se zanosi mišlju o nezavisnosti Republike Srpske i ujedinjenju u „srpske zemlje“, nema nikakve realne šanse da taj cilj ostvari.
Hrvatski nacionalizam, koji se zanosi mišlju o teritorijalnoj autonomiji unutar Federacije BiH i u konačnici trećem entitetu, ostvarit će taj cilj onda kada većina Bošnjaka to bude htjela – dakle nikad.

Naravno, svaki od tih ciljeva bi se mogao ostvariti novim ratom, u kojem bi eventualno jedna od tri navedene strane pobijedila i poraženima nametnula svoju volju. Srećom, nema nikakvih uvjeta za tu vrstu nasilja, pa je jasno da će se postojeća ravnoteža još dugo održavati.

Simbolički predstavnici tih triju pogubnih politika su već legendarna velika četvorka bh. politike koja ne pokazuje znakove da planira odustati od davljenja i trovanja ovoga društva: srpski nacionalist Milorad Dodik, hrvatski nacionalist Dragan Čović, bošnjački nacionalist Bakir Izetbegović i njegov počesto radikalniji privjesak Željko Komšić. Svatko iz te četvorke sa svojim kamarilama daje sve od sebe, u skladu sa svojim mogućnostima i prilikama, da ovome društvu bude što lošije, da odnosi među ljudima i narodima budu što gori, da straha i mržnje bude što više, a povjerenja sve manje, trčeći na svaku vatru koju ugledaju dodati još malo benzina.

Svatko od njih parazitira u ovom društvu, pije mu krv, tako što narodu kojeg su sludili i raspametili kroz sistem koji su napravili i kroz propagandne servise zvane mediji koje su kupili, obećavaju gore rečene stvari, svakodnevno podgrijavajući strasti i proizvodeći osjećaj psihoze u kojem nema prostora za pamet i razum.
Mitske figure jahača apokalipse predstavljaju zla koja će se pojaviti na Zemlji pred smak svijeta. Četiri bh. jahača tu su da izvedu smak bh. društva. Poput mitskih jahača, njihova uloga je da zavade narode jedne protiv drugih, da pronose simbole rata, da razore društvo i dovedu ga do truljenja. Ništa dobro od njih ne možemo očekivati ni sada ni u budućnosti. Svaka od tih pojava hrani se onom drugom, jedna drugu potiče na galop.

Za to vrijeme, Srbi u BiH su sve siromašniji i Republika Srpska je sve praznija. Bošnjaci sve više, po ubrzanoj proceduri, ulaze u Europsku uniju. Hrvati su na rubu nestanka iz najvećeg dijela Bosne i Hercegovine. A „građanska“ opcija je gotovo do kraja kompromitirana, izjednačena do neprepoznatljivosti sa narativima i interesima većinskog nacionalizma, sa malo ili nimalo potencijala da bude faktor koji povezuje različite ljude u našoj zemlji.
Sve to praćeno je sve većom materijalnom bijedom bh. građana koja bi se u narednim mjesecima mogla još značajnije povećati. Pšeničkog hljeba bit će sve manje i bit će sve skuplji, ali će zato duhovne hrane u vidu proizvodnje tenzija, teških i mrzilačkih riječi, huškanja, stvaranja odijuma prema komšijama biti sve više, i patetika će biti sve jeftinija. To je već realnost u kojoj živimo: izjave koje jahači naše apokalipse upućuju direktno ili putem svojih posrednika, a sve češće lično svojim imenom i prezimenom, ispunjenje su sadržajem i intonacijom koja kao da dolazi iz najmračnijih perioda rata.

Ništa se tu nije promijenilo od 1990. godine do danas, osim što je stvarnost u međuvremenu ispunjena dugim nizom ratnih zločina, etničkih čišćenja i u konačnici genocida. Pisao je 1990. Mirko Kovač:

„Njihova politika osnivat će se na izazivanju primitivnih emocija. Igrat će na borbeni nacionalistički entuzijazam. Stvarat će ratnu psihozu. Ugrožavat će manjine. Njihova propaganda trovat će odnose među nacijama, pothranjivat će niže instinkte. Tko ideologiju mržnje prigrabi za svoju politiku, vodi narode u pakao, jer mržnja ima obrise pakla. Dobro veli teolog (Thomas Merton) da je ‘pakao tamo gdje nitko ni s kim nema ničeg zajedničkog, gdje se svi međusobno mrze, a ne mogu se udaljiti jedni od drugih, niti od sebe samih.’ Jesmo li u paklu?“

Nažalost, bili smo, jesmo sada i nećemo izaći još dugo. Progalopirat će četiri jahača i sljedećim izborima, to je jedino što se čini sigurnim. I kada jednom sjaše, neće manjkati onih koji će nastaviti njihovim putem. Svima nama koji ih ne slijedimo, a koji smo poražena manjina, valja sačuvati dostojanstvo i svoje autonomne prostore slobode. To je najviše što se može, ali bit će sve teže. Pritisak na one koji budu odudarali od konsenzusa i koji se ne budu klanjali sakraliziranim deluzijama bit će sve nepodnošljiviji. U takvom kolektivnom ludilu, jedino što je časno jest ne vikati s ruljom – biti izdajnik, pa što košta da košta.