Bursać i Nikoletine su najveća opasnost za mir na Balkanu?

Prije neki dan pojavio se tekst Antonija Kovačevića „O Bursaću i drugim Nikoletinama…“ u kojem on „analizira“ lik i djelo Dragana Bursaća, a koji je naišao na odobravanje vaskolike srpske javnosti, a naročito Srba u Republici Srpskoj.

Dok sam čitao tekst bilo mi je krivo što neko piše o Bursaću, a ne o meni, a toliko se trudim da budem veće govno od njega. Da bih ublažio duševnu bol koju mi je Kovačević, svjesno ili nesvjesno nanio, sebe sam strpao u ove Nikoletine.

Ali manimo se jadikovanja, vrijeme je da vidimo šta Antonije Kovačević zamjera Draganu Bursaću?

Ako sam dobro shvatio sve je krenulo kada je Kesić pročitao neki tekst, izjavu ili status Antonija Kovačevića o Draganu Bursaću i naprasno prekinuo njihovo Fejsbuk prijateljstvo. Kovačevića to nije mnogo potreslo, ali ga je natjeralo na razmišljanje.

Kakva je to drugosrbijanska magija pomutila razum Kesiću, tj. da li je Bursać „emotivni lešinar“?

Moram vam priznati da sam negdje naslućivao šta bi „emotivni lešinar“ trebalo da znači, ali sam za svaki slučaj otišao na Gugl da vidim šta to znači i ne nađoh ništa.

Naravno, to me nije pokolebalo da nastavim sa čitanjem Kovačevićevog teksta, jer čovjek se uči dok je živ.

I dok Kovačević najavljuje pisanje „skice za portret“ Bursaća, on shvata da je Bursać jedan od mnogih na Balkanu koji „iako su mu usta puna antifašizma, preispitivanja prošlosti, borbe za ljudska prava, raskrinkavanja zločina i spoznaje istine (ma koliko ona surova bila), zapravo nije ništa drugo do svjesna ili nesvjesna priprema terena za nove klanice, ratove i sunovrate na ovim terenima“.

Morate priznati da ova sintagma prija svakom nacionalnom osvještenom Srbinu, Hrvatu i Bošnjaku, ali ostaje nedorečeno, a boga mi i nelogično, jer kako antifašizam, borba za ljudska prava, raskrinkavanje zločina i propitivanje prošlosti svjesno ili nesvjesno pripremaju teren za nove klanice, ratove i sunovrate?

Ne navodi Kovačević ni jednu referencu, teoriju, istraživanje ili bilo šta drugo kojom bi dokazao ovu svoju tvrdnju, već će kroz citiranje Bursaća to dokazati. Ostalo je nedorečeno da li dokazuje da je Bursać ratni huškač, “emotivni lešinar” ili oboje istovremeno?

I kreću citati.

Citat broj 1. koji se tiče zabrane ulaska Beogradskom sindikatu ulazka u Crnu Goru “Svaka čast Crna Goro – nisi ti džaba u svoje ustavne temelje ugradila antifašizam, sekularizam i građansko uređenje. A u takvom sistemu za fašiste mjesta nema!”

Šta ovaj citat dokazuje?

Dokazuje da Bursać smatra da je Crna Gora ustrojena na antifašizmu, sekularnosti i građanskom uređenju i da su članovi grupe Beogradski sindikat fašisti, dok se to viđenje Crne Gore i Beogradskog sindikata Kovečaviću ne sviđa i on nastavlja „koliko glup, neuk ili korumpiran treba da budeš pa da posljednju evropsku postkomunističku despotiju, kojom već 30 godina apsolutistički vlada jedan čovjek, a operativno je, uz njegov amin, kontrolišu i pustoše kriminalni klanovi, proglasiš zemljom.“

Šta je ovdje ratno huškanje , a šta “emotivno lešinarenje”, meni je ostala nepoznanica?

Citat broj 2. koji se tiče odnosa Srba prema genocidu, ratnim zločinima i ratnim zločincima „Srpske staze genocida postale su odavno legalne i legitimne transverzale, autoputevi zla, po kojima se vozikaju svi oni krvnici iz devedesetih, nekažnjeno i nesmetano”

Šta ovaj citat dokazuje?

Dokazuje da Bursać prihvata haške presude koje govore da se u Srebrenici desio genocid, za razliku od Kovačevića. Bursać, također, smatra da se Srbi nisu suočili sa svojim zločinima iz devedesetih i da to potvrđuje njihov odnos prema ratnim zločinima i ratnim zločincima.

Onda Kovačević nastavlja da Bursać „ne ostavljajući na prvi pogled mogućnost da negdje postoje Srbi koji nisu klali i ubijali, koji se gnušaju zločina koje su počinili njihovi sunarodnici…Jer takvi, naprosto, nisu poželjni i nemaju šta da traže među publikom ovog naratora, biranom i targetiranom među manje ili više ostrašćenim pripadnicima bošnjačke i srpske, u posljednje vrijeme i crnogorske populacije.“

Prosto je nejasno kako Kovačević ovo zaključuje, jer Bursać nigdje nije rekao da su svi Srbi klali i ubijali, niti je rekao da ne postoje Srbi koji se gnušaju zločina koji su počinili naši sunarodnici.

Sasvim je jasno da Bursać govori o ponašanju političara na vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj koji svjesno i namjerno negiraju presude Tribunala u Hagu, gdje presuđeni ratni zločinci drže predavanja na vojnim akademijama, sjede u poslaničkim klupama, kandiduju na izborima, gostuju po televizijama sa nacionalnom frekvencijom, odlikuju i veličaju.
Smeta Kovačeviću što tekstovi Bursaća izazivaju burne polemike na društvenim mrežama, jer ne razumije ili ne želi da razumije da zato nije kriv Bursać, već domaći političari iz država bivše Jugoslavije koji ništa nisu uradili na suočavanju sa prošlošću i pomirenju između naroda.

Bursać ne zavađa narod svojim pisanjem, već pokazuje koliko je potrebno da se progovori o ovim temama na jedan potpuno drugačiji način, nego što se to danas radi.

Zamjera Kovačević Bursaću „taj uzvišeni monolog, čija komunikacija ide samo u jednom smjeru, savršena je duhovna hrana za onaj tip komšijske duše koja uživa kada s druge strane plota crkava krava, nesposoban je za razmjenu mišljenja sa onim ko drugačije misli jer je fabrički projektovan i faličan.“

Ako sam dobro shvatio Kovačevića Bursać bi trebao nakon svakog svog teksta na tenane da objašnjava šta je htio reći svakom čitaocu po naosob. Zamislite na šta bi ličilo da vam se javi sto ljudi koji traže da im pojasnite šta ste htjeli reći, da vas pohvale, da vam kažu da niste upravu, koji vas nazovu balijom, ustašom i plaćenikom, da vam se sjete familije i da se vi po cijeli dan sa njima dopisujete.

To Kovačević naziva „savršena verbalna mašina za kopanje novih rovova i produbljivanje starih jazova. Bolje reći provalija, koja tu stoje od devedesetih.“, a u stvari Bursać samo čuva svoje mentalno zdravlje i dragocjeno vrijeme.

Mnogo toga još Kovačević zamjera Bursaću i kako piše o odlasku Srba iz Sarajeva u i nakon rata, zamjera mu kako detaljno opisuje počinjene zločine, zamjera mu što ne ignoriše Šešelja i četnike, zamjera mu što uopšte piše o zločinima u ratu, jer „dalekosežno je opasno i pogubno – a sud o tome najbolje će dati vrijeme pred nama – zalivati i podgrijevati prisutan nekritički osjećaj odgovornosti drugih naroda za počinjena zlodjela, što razvija samozadovoljni osjećaj nadmoći koji, u korelaciji sa nametnutim osjećanjem krivice kod većinskog dijela srpskog naroda, proizvodi ekstreme i od onih jedinki koje tome ranije nisu bile sklone, a u budućnosti može proizvesti sukob koji će po svom intenzitetu prevazići krvave devedesete.“

Da bi onda Kovačević dodao jedno divno opšte mjesto, na kojem bi mu pozavidio svaki balkanski političar.

„Dok se svi ne suočimo sa svojim zločinima, manjim ili većim, valjda je to svakome poštenom i iole pametnom jasno, neće biti iskrenog i istinskog pomirenja – vječito ćemo čučati na buretu baruta, čameći čekajući da se pojavi prva budala sa upaljenom šibicom.“

Antonije Kovačević zna da je oslobađajuću presudu Naser Orić, a „to odlično znaju u Tužilaštvu BiH, kupio za 200.000 eura koje je jedan srpski oficir u plastičnoj kesi odnio preko Drine ključnom svjedoku“.

Prosto je nevjerovatno kako Antoniju Kovačeviću ne pada na pamet da raskrinka ovaj pravosudni skandal oko Nasera Orića i postane jedan od najpoštovanijih Srba u njenoj novijoj istoriji i najveći balkanski mirotvorac. On sve zna o tome, ali mu je lakše da raskrinkava Bursaća i ostale Nikoletine.

Kovačević potom „zakucava“ sa tvrdnjom „mladež naša, svih boja, ona koja još uvijek nije uspjela da pobjegne odavde, a koja nije bila ni rođena u vrijeme građanskog rata, danas je najekstremniji dio društva.“

On ovaj zaključak donosi na osnovu njegovog praćenja društvenih mreža i kako se ne složiti sa njim.

Na kraju Kovačević nam objašnjava šta je najveći zločin od svih zločina u jugoslovenskim ratovima devedesetih „Jašući na tekovinama najvećeg od svih zločina koji je počinjen nad narodima bivše Jugoslavije – zločinu koji je međunarodna zajednica napravila formiranjem Haškog tribunala, ne dozvolivši državicama koje su ostale na zgarištu Titovog projekta da same presude svojim zločincima.“

Realno sa ovom tvrdnjom bi se složili mnogi naši haški „heroji“.