Bošnjaci i Hrvati, dva primjera nepameti

“Sve riječi su već rečene”, napisao je francuski književnik André Gide, “ali pošto ih nitko ne sluša, treba ih stalno ponavljati.“

Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini treba ponavljati neke najočiglednije stvari, koje ni nakon nekoliko desetljeća uzajamnog izjedanja očito nisu u stanju shvatiti.

Da se odmah ogradim: ne postoji niti može postojati jedno tijelo koje se zove Bošnjaci ili Hrvati, koliko god se veliki nacionalni pregaoci trudili da od naroda kojima pripadaju naprave Borga iz Zvjezdanih staza – kolektiv sa jedinstvenom sviješću u kome je svaki član samo radilica koja djeluje po uputama matice, i koliko god na tom putu imali uspjeha.

No, za potrebe ovoga osvrta možemo dopustiti tu vrstu personifikacije i govoriti o tim dvama narodima kao o dvjema pojedinačnim činjenicama koje, svaka za sebe, unutar sebe pokazuju visok nivo kolektivizma, vjerovanja i slijeđenja zajedničkih mitova i “temeljnih istina”.

Uostalom, hrvatstvo i bošnjaštvo su dominantne političko-ideološke činjenice danas u Federaciji BiH, a upravo se oko neriješenih nacionalnih pitanja – koliko god ta pitanja često bila samo dimna zavjesa za veće „poslove“ – vode najveće bitke.

Bježati od te činjenice i sakrivati se u idealne svjetove u kojima ne postoje Bošnjaci, Hrvati i njihovi problemi nacionalnog tipa, već samo apstraktni građani, predstavlja bijeg od stvarnosti i ignoriranje cjelokupnog historijskog iskustva.

Dakle, da imaju pameti koliko je nemaju, Hrvati u Bosni i Hercegovini bi činili sve da budu u što boljim odnosima s Bošnjacima, dočekivali bi ih s cvijećem i bombonijerama. Uzevši u obzir da najvećim dijelom žive izmiješani s Bošnjacima, da ih je u ukupnom broju nekoliko puta manje i tako dalje, Hrvatima bi u najvećem nacionalnom interesu bilo da budu u prijateljskim odnosima s Bošnjacima. A što njihovi politički predstavnici rade? Upravo suprotno! Trude se da ti odnosi budu što gori, da animoziteti jačaju, dolijevajući ulje na vatru nacionalnih tenzija.

Isto tako, da imaju pameti koliko je nemaju, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini bi činili sve da budu u što boljim odnosima s Hrvatima. Uzevši u obzir činjenicu da u najvećem broju žive na manjem dijelu teritorija BiH, da su svuda oko njih Hrvati i Srbi, da je Hrvatska – kako god da se uzme, i geografski i politički – put preko kojeg Bosna i Hercegovina može ići u željenu Evropsku uniju i druge zapadne integracije, Bošnjacima bi u najvećem nacionalnom interesu bilo da budu u prijateljskim odnosima s bh. Hrvatima i s Republikom Hrvatskom.

A što njihovi politički predstavnici rade? Uglavnom upravo suprotno. Trude se da odnosi s Hrvatima u BiH i sa Republikom Hrvatskom budu što gori, daju sve od sebe da bošnjačka politika, situacija i priča imaju među Hrvatima i slijeva i zdesna sve manje simpatizera.

Kažem: „uglavnom upravo suprotno“. Dolaze mnogi glasovi s bošnjačkog političkog spektra koji razumiju ovo o čemu ovdje pišem. Fahrudin Radončić i Dino Konaković, sa svojim stavom čija je suština – prevedeno na drugi jezik – da nema smisla više inzistirati na obrani fotelje jednog političkog parazita iz reda hrvatskog naroda za koga je jasno da čini samo štetu, dobri su primjeri – ne hvaleći im druge aspekte političkog djelovanja.

Čak je i Bakir Izetbegović ove godine govorio kako je „imperativ popraviti odnose s Hrvatima i Hrvatskom jer sadašnje napetosti štete dvama narodima“ te kako „Bošnjaci i Hrvati, realno, nisu imali, niti danas imaju ijedan bitan razlog za sukobe, a imaju stotinu i jedan razlog za saradnju“.

Međutim, nakon tih i takvih proplamsaja racionalnosti i dobrohotnosti brzo uslijedi povratak na stare staze ucjena, podvala i podgrijavanja intimnih želja onih koji bi najradije kroz nasilje ove ili one vrste riješili stvari prostom „pobjedom“ nad drugim narodom.

Zato što u stani-pani trenutcima uvijek prevlada iracionalnost, zato što su ključni akteri svjesni da maksimalističke ideje obojene dozom militantnosti najbolje drže narod u stanju naoštrenosti, zato što se boje iskoraka, kompromisa i dogovora koji bi na njih bacili stigmu izdajnika i potencijalno im oslabili uspjeh na izborima, do nužno potrebnog dogovora koji bi relaksirao bošnjačko-hrvatske odnose još nije došlo. Za to su krivi i HDZ i SDA s partnerima poput DF-a, a barem podjednako i stranke poput SDP-a. Trebale bi i one prepoznati svoj doprinos sadašnjim i budućim destruktivnim procesima u našoj zemlji.

Hrvatsko-bošnjačko političko pomirenje sigurno bi značilo prekretnicu za Bosnu i Hercegovinu i bilo bi u najboljem interesu obaju naroda i svih građana naše zemlje. Ne radi se tu o bilo kakvom novom vezanju zastava niti o bilo kakvom antisrpskom savezništvu. To pomirenje bi bilo samo prvi korak na mogućem putu političkog pomirenja i sa Srbima u Bosni i Hercegovini, u cilju dogovora oko funkcionalne zajedničke države u kojoj će sadašnjost konačno postati važnija od izmaštane budućnosti velikonacionalnih (anti)utopija.

Hoće li do toga doći, vidjet ćemo u narednim tjednima i mjesecima. Sudeći po otporima sa mnogih strana, šanse su ispodpolovične. Ideja nadvladavanja i eliminacije još uvijek se čini jačom od ideje ravnopravnosti i kooperacije, a nerealno fantaziranje koje golica maštu širih narodnih masa se cijeni više od zrelog i odgovornog razmišljanja utemeljenog u stvarnosti.