Bosna nestaje kap po kap

Većina naših savremenika osjeća na svojoj koži koliko je danas teško živjeti u Bosni i Hercegovini. Osim nekih političara, poput Novalića i Izetbegovića, koji se ibrete zbog tobože pretjerane kuknjave na posrnuli životni standard i opšti rusvaj u društvu, ozbiljni ljudi jedino ne mogu da se slože da li živimo grozno, očajno, katastrofalno, beznadežno ili sirotanski, ubijeni u pojam već dvodecenijskom agonijom.

A kako ide, može doći i ono najgore: da uopšte i ne živimo. Ne vjerujem, doduše, da će nas pomoriti neka kataklizma ili pogoditi rat kakav smo nedavno imali. Ali, ako se ovako nastavi: Bosna i Hercegovina će nestati sa planetarne karte jer će izvršiti kolektivno samoubistvo.

Ako je nekome utjeha da bi se to moglo dogoditi tek za 300 godina, onda neka se tješi. Mislim da se većina, ipak, zgražava nad procjenom da bi nakon proteka još tri stoljeća ovdje bog mogao da kaže – Laku noć! A upravo to nam najavljuju demografi UN-a i studija koja je rađena za potrebe Crvenog krsta BiH i koja je ovih dana predata u njihove ruke.

U toj studiji navodi se da je broj umrlih u BiH već desetak godina zaredom veći od broja rođenih, čak i za više od 5.000. Dok je prije nekoliko godina BiH svake godine gubila jedan gradić, posljednjih godina gubi grad srednje veličine. Situaciju pogoršava i stalno iseljavanje stanovništva, jer je do sada iz BiH otišlo 1,7 miliona ljudi, od čega 70.000 u posljednje dvije godine, uglavnom mladih, sposobnih za reprodukciju.

Ako se ovako nastavi, Bosna i Hercegovina će nestati sa planetarne karte. Stručnjaci UN-a procjenjuju da za 300 godina ovdje više neće biti žive duše

Kad se posmatra struktura stanovništva, BiH postaje zemlja staraca. Za 35 godina će ih biti dvostruko više nego sada, tako da će ovaj prostor imati najveći broj stanovnika starije dobi. A već sada je broj starijih od 65 godina u strukturi stanovništva izjednačen sa brojem mladih do 17 godina.

Šta tek reći na podatak da u cijeloj BiH trenutno živi samo 100.000 djece između tri i šest godina starosti!

Čeka nas, dakle, nestanak, ako se nastavi ovako kako sada ide. A ide li ide, ni časa ne zastaje na putu ka dnu. I nije ključna nevolja u onome što nas čeka za tri stoljeća. Problem je ono između današnjeg i tog “sudnjeg dana”. Kako preživjeti, na primjer, narednu deceniju, kad trećina stanovništva i sada jedva sastavlja kraj s krajem? Kako će “država staraca” uopšte živjeti ako joj drugi isisivaju mladu, zdravu krv, koju zapravo sami nemilice rasipamo po svijetu, prazneći svoje i puneći tuđe vene.

Na put se, nažalost, spremaju čak i oni najuporniji, na primjer Arnela Ljubijankić. Ne poznajem tu 26-godišnju djevojku iz Cazina, koja se volonterskim radom u nevladinim organizacijama bavi od svoje 17. godine. Dugogodišnja je predsjednica Vijeća mladih Cazina, članica brojnih udruženja, dobitnica nagrade za naj-volontera godine. Po borbenosti je uzor svojoj generaciji u Krajini.

Ipak je, kako saznajemo iz medija, prije nekoliko dana Arnela odlučila da digne sidro i da sreću potraži negdje drugdje, izvan Bosne i Hercegovine. Teška financijska situacija, zbog koje je čak morala napustiti fakultet, potakla ju je da društvenim angažmanom pokuša utjecati na bolji položaj svojih vršnjaka, beznadežnih stanovnika liste nezaposlenih. Na njoj se u Unsko-sanskom kantonu nalazi oko 2.700 visokoobrazovanih osoba. No, bezuspješno!

“Teško mi je otići iz svoje sredine, od dragih ljudi s kojima sam godinama radila korisne stvari. Ali, nažalost, takva je situacija u državi da se jednostavno mora misliti o budućnosti i o pukoj egzistenciji”, razočarano je izjavila Arnela.

Možete samo zamisliti kako će njen odlazak, kad uskoro ode u jednu od evropskih zemalja, utjecati na one koji ostaju. Ako i Arnela više nema snage da sve ovo izdrži, šta je sa onima koji nisu ni pokušavali nešto da mijenjaju u svom zavičaju? Kad je ona odustala od daljih pokušaja da ispravi “krivu Drinu”, ko će se tim poslom više uopšte baviti?

Bosna je golema rijeka, puna vode. No, na naše oči, ona nestaje kap po kap. Odlazi nam raja, što pod zemlju što u druge države; ovdje ostaje onaj ko mora ili onaj ko se nekako snašao.

Naša bolest će biti duga i teška, a smrt na kraju neminovna. Ako se nešto ne promijeni, za tri stoljeća ovdje neće biti nikoga. U stvari, živjeće neko drugi, neko ko će shvatiti da je božija grehota ostaviti pustom tako lijepu, prirodom izdašno obdarenu zemlju, punu potencijala za dobar život.

Tog bogatstva mi nismo svjesni, pogotovo vlasti koje se već dvije decenije smjenjuju za kormilom broda koji tone li tone. A ako nas, zbog toga, nastave napuštati oni, poput Arnele, koji nisu pristajali da to nijemo posmatraju, ne znam kako ćemo, s kim i čim, točak budućnosti uopšte okrenuti u drugom pravcu?