Bez glasa nema spasa!

Facebook je čudna “sprava”. Puno skriva i puno otkriva. Za nas koji smo profesionalno vezani uz javnost, on je i muka živa, bar za mene, jer pokušavam ponaosob da odgovorim svakome ko me pomene, pohvali, kritikuje ili naruži.

Tako je to: razni ljudi, razne ćudi. Poslije svakog priloga koji objavim na ovoj društvenoj mreži, a na “zid” postavljam sve što u medijima napišem ili kažem, kreće i proces raslojavanja među mojim FB prijateljima – jedni bježe, drugi se prijavljuju.

Dozvoljenu kvotu od pet hiljada osoba koje me prate odavno sam ispunio, a na “listi čekanja” su stotine onih kojim, zbog tog limita, ne mogu pozitivno da odgovorim. Uspijevam dnevno da “prošvercujem” jedno ili dvoje, oko 40 mjesečno. Račun kaže da je to oko 500 ljudi za posljednjih godinu dana. Jer, toliko je onih koji su mi dali “nogu” i tako omogućili da u rubriku “prijatelji” uvrstim nova imena.

Deset posto je, dakle, onih koji su mi otkazali ovu vrstu naklonosti i pažnje. Obzirom na vrstu napisa koje nudim njihovoj pažnji, mislim da to nije puno. Ostavljaju me (šmrc, šmrc…) oni kojim se ne dopadaju moji juriši na vlast i pojedince u državnom, stranačkim i drugim vrhovima. Pošteno je to: ne može jedna te ista osoba biti i moj i Bakirov, Miloradov ili Draganov poklonik. Mi smo potpuno različite sorte: oni nas tlače i mozak nam k'o jufku razvlače, a ja pokušavam da demaskiram sve ono ružno što oni rade svojim građanima i narodima.

U pisanju sam krajnje otvoren i jasan, nikoga ne štedeći i ne povijajući se pod opasnostima kojim je kritička riječ na račun vlasti danas izložena. To kažnjavaju čak i Fejsbukovci. Jednostavno vam se, nakon gotovo svakog objavljenog komentara, na FB brojilu ukaže manjak od 2-3 osobe. Obično su to oni ljudi koji “lajkaju” moje ocjene o političarima koje ne vole, a “otkaz” mi daju čim pod udar oštre riječi dođu oni za koje ti ljudi inače glasaju. To sa sigurnošću mogu reći barem za one koji, prije nego što me nogiraju, ispod mojih tekstova ispišu kratke komentare u kojim izražavaju svoje neslaganje. I potom me brišu sa svog spiska.

Vidim to kao izraz normalnog društvenog stanja u kojem ljudi imaju pravo na svoje simpatije i antipatije, na svoja mišljenja i uvjerenja, na svoje zablude… Odveć sam godina nakupio u “poslovanju” sa javnošću da bih i pomislio da sam se baš ja, kad već niko u istoriji nije – rodio da bi svima ugodio!

Naš čovjek je, nažalost, često takav da i za “žutu banku” žmiri na zlo, nepravdu, nesposobnost, korupciju ili pljačku, samo ako njega zapadne makar i zrno “žita”

Sudeći po FB podršci kritičkim analizama kojim redovito raščlanjujem ponašanje i učinke vlasti, ne štedeći nijednu struju ili osobu koja to zasluži, reklo bi se da je javno mnjenje tako nastrojeno da bi, kad bi moglo, svoje sadašnje – i sve poratne gospodare – pljunulo iz zaleta. Nisam, naravno, niti naivan niti umišljen da bih se sladio tom vrstom procjene. Jer, koliko je tek ćutologa (sigurno neuporedivo više od pet hiljada mojih FB prijatelja), koliko je prirepaša vlasti koji bi čeličnu metlu rado upotrijebili i protiv mene i protiv mojih simpatizera?

Mnogo je na društvenim mrežama grupa koje se opiru skandaloznoj politici ovdašnje vlasti, koji je obasipaju ubitačnim verbalnim kanonadama. No, virnemo li u internetske profile ljudi iz vlasti, njihovih stranaka i skupina koje ih podupiru, vidimo da i na tom frontu ima vojnika. To su, u stvari, oni koji čine okosnicu izbornih pobjeda nenarodnih režima koji već dvije decenije haraju na svakom pedlju ove zemlje. To su male šićardžije ušuškane pod skute velikih profitera, to su naši sugrađani s kojim ova vlast dijeli plijen – s nekim krupnice, s nekim sitnice!

Naš čovjek je, nažalost, često takav da i za “žutu banku” žmiri na zlo, nepravdu, nesposobnost, korupciju ili pljačku, samo ako njega zapadne makar i zrno “žita”.

Mi smo duboko podijeljeno društvo, i to sa jasnim brojčanim omjerom: bataljon profitera naspram divizije gubitnika. Pa gdje je onda problem – vojnički logično bi rekao i najniže rangirani oficir: divizija bi u tren oka rasturila taj bataljon!

Tako je s vojne, ali nije sa političke i društvene tačke gledišta. Organizovan, naoružan, disciplinovan, sit i dobro obučen politički bataljon jači je i od tri raštrkane, goloruke, nervozne, neuvezane divizije. Šaka odlučnih, ambicioznih, opipljivim ličnim interesom vođenih ljudi jača je od jata vrana koje grakću, od mase koja zna ko ih muči, tlači i u bespuća zavlači, samo ne zna kako da tim krvopijama polomi zube.

Bez metka, nema novog poretka – poklič je s kojim su ojađene mase kroz istoriju uklanjale odrođene, surove vladare i režime. A onda se, vremenom, počeo ukazivati i novi model pravednijeg uređivanja društvene zbilje i državnog poretka: izbori. “Puca” se listićima, pa ko koga!?

No, i takvih se bitki nagledasmo, pa ništa ne dobismo! Profiteri opet imaju nadmoć. Njih ni slučajno ne može mašiti da u zakazani dan i zakazano vrijeme biračke kutije ne napune glasovima podrške svojim predvodnicima. A gubitnici su opet raštrkani, bezvoljni, sa unaprijed izviješenom bijelom zastavom: oko 40 posto građana uopšte ne izlazi na izbore. Na lokalne još i manje – pola!

One svijeće koje nikome do zore nisu gorjele, i ovim našim političkim katilima jednom će se sigurno ugasiti. U kojoj glasačkoj generaciji!?

Ćutati i trpjeti, ni olovkom se na izborima ne poslužiti – e, to stvarno ne razumijem. Preci su nam se nekad lakše laćali puške nego mi danas olovke! To je čisto samoubistvo iz zasjede.

Vrijeme metka i poretka je minulo, ali, kako stoje stvari, vrijeme glasa-spasa kod nas još nije nastupilo Kažem JOŠ, jer one svijeće što nikome do zore nisu gorjele, i ovim našim političkim katilima jednom će se sigurno ugasiti. U kojoj glasačkoj generaciji!?