Autošovinistička analiza 9. januarskog govora Nikole Pejakovića

Znate Nikolu Pejakovića zvanog Kolja?

Morate ga znati, to je onaj što je glumio u “Mi nismo Anđeli 3” i “Lepa sela, lepo gore”. On je jedan od scenarista serije “Vratiće se rode” i filma “Toma”. To je onaj što je snimio serije “Meso” i “Kosti”, ali i hit “Haljinica boje lila” i svira odličan RnR. To je onaj što je na poslednjim izborima u Srbiji podržao Aleksanda Vučića i njegovu partiju SNS.

To vam je onaj što se na Dan Republike Srpske, 9. januara 2024. godine, ispovjedao predsjedniku Republike Srpske Dodiku, patrijarhu Porfiriju, pjesniku Bećkoviću i vaskolikom srpstvu.

Nikola Pejaković je odlučio da se “bez straha” obračuna sa socijalističkom Jugoslavijom

E pozabaviću se njegovim govorom, tj. pokušaćemo da analiziram ono što je on govorio, ali nešto ću morati izostraviti zbog dužine teksta.

“I kada čovjek u svojoj zabludi izabere da laže on samo govori istinu o svojoj lažljivosti. Na nama je da živimo i govorimo bez straha. Danima sam razmišljao o čemu bih mogao da govorim. Shvatio sam da bi trebalo da govorim o temama koje me kao cunami potope svake godine kada dođe ovaj dan. Mogao bih da govoriom o tome šta je zadesilo naš srpski narod kraja Drugog svjetskog rata do danas.”

Kao što vidimo Nikola Pejaković je odlučio da se “bez straha” obračuna sa socijalističkom Jugoslavijom, koja je upokojena prije više 30 godina. Izgleda da ideja Jugoslavije kao države za njega nije problem, problem je ova druga bezbožnička Jugoslavija.

Imao je Kolja kada da se obračunava sa tom “tamnicom naroda”, nije on tako mlad, ali eto odlučio je da sačeka 9. januar 2024. godine pa da joj saspe sve u lice. Nameće se takođe pitanje kakve veze ima socijalistička Jugoslavija sa Republikom Srpskom, osim što su se Srbi 90-ih godina prošlog vijeka “ložili” na priču da se oni bore za Jugoslaviju i to sa granicama od Vorovitice i Karlovca do Ogulina i Karlobaga.

Danas se u Republici Srpskoj Jugoslavije sjećaju samo oni stariji od 50 godina, koji pate za mladošću, zdravljem i sviješću da je na ovim prostorima postojala ozbiljna država, koju su mnogi poštovali i uvažavali. Upravo ta sjećanja i mistifikacije koje iz njih proizilaze jesu opasnost za ove restlove od država nastalih raspadom Jugoslavije.

“Da nabrajam neviđene zločine i rane koje smo sami sebi nanijeli i koje su nam drugi nanijeli. Da pričam o razaranju naše nacionalne narodne biblioteke na Kosančićevom vencu, o tom kulturnom i intelektualnom genocidu prve vrste. O ćoravim kutijama koje su uslijedile, o streljanjima po Beogradu, o ubijanju po Srbiji onih koji nisu htjeli da služe novoj komunističkoj vjeri, i novom vođi čije ime ne želim ni da pomenem.”

U pravu je Kolja

U pravu je Kolja, bombardovanje beogradske biblioteke jeste zločin, ali kako previdi paljenje Vijećnice u Sarajevu. U pravu je i za (ne)postojanje demokratije u socijalizmu i ubistvima koje su se desila u socijalističkoj Jugoslaviji, ali ta priča se priča još od 80-ih godina prošlog vijeka i daleko od toga da je tabu.

Naprotiv, sada je to poželjno i politički korektno cijelu socijalističku istoriju pretumbati do neprepoznatljivosti, tako da nam je Milan Nedić heroj, a čiča Draža “prvi gerilac Evrope”. Ne treba tu nikakva hrabrost da se o tome govori. Nije Tito bio svetac, daleko od toga, ali su ga poštovale i uvažavale zemlje sa razvijenom demokratijom.

Kolja neće da vidi bilo šta dobro što je ta ista bezbožnička vlast uradila za Srbe, kao i druge narode. Neće da vidi masovno opismenjavanje u socijalističkoj Jugoslaviji, neće da vidi poboljšanje položaja žena, neće da vidi produženje životnog vijeka stanovništva, besplatnu zdravstvenu zaštitu, elektrifikaciju i industijalizaciju zemlje.

Neće da vidi ozbiljnu državu koja je bila demokratskija od zemalja bliskih SSSR-u, nezavisna od velikih sila i simbol slobode za sve one države koje su u tom trenutku bile kolonije. Neće da vidi državu, koja je za sadašnje balkanske državice nedokučivi san. Jugoslavija je bila svijet, a danas su Srbija i Republika Srpska igračka sa kojima se poigravaju Rusija, Kina, SAD, ali i Mađarska.

“Ili o zabrani koju su nakon kraja rata potpisali naši srpski kadrovi da se Srbi ne smiju vraćati na svoje ognjište, na svoju zemlju na Kosovo i Metohiju i da je ovo danas samo naplata tih poteza, te neslućene izdaje koja je trajala pola vijeka. Mogao bih da pričam o odnosu prema našoj SPC, o zločinima protiv sveštenstva, o na silu i na suvo obrijanim kaluđerima i sveštenicima.”

Banalizacija kosovskog problema je svojstvena srpskim patriotama. Da je taj problem bilo lako riješti riješili, riješila bi ga Kraljevina Jugoslavija, ali nije. Možda je bolje reći da se sa metodama rješavanja srpskih nacionalista, nisu slagali jugoslovenski komunisti.

Istina, položaj vjerskih institucija, pa ni Srpske pravoslavne crkve, u socijalističkoj Jugoslaviji nije bio lak. Bio je veoma težak, naročito u godinama poslije Drugog svjetskog rata, da bi se sve više popravljao.

Nikad nije bio kao u Kraljevini Jugoslaviji, ali evo sada imamo crkvu pri vlasti, ali ne vidim da smo bolji i pošteniji. Ko se želio krstiti, mogao je. Ko je želio da slavi slavu, slavio je. Ko je htio da ide u crkvu, išao je. Imalo je to svoju cijenu, ali na nama je da li ćemo izabrati cartvo nebesko ili zemaljsko.

“O golom otoku, o ideološkim zabludama. Mogao bih da pričam o Ćopiću, Andriću, Selimoviću, o velikima koji su pristali da budu dio socijalističkog društva koje se po svemu što znamo danas moglo nazvati diktatura. Paradoksalno, komunisti su to priznavali i ponosili se time, priznavajući to u zanosu nadahnutom nazivali diktatura proleterijata. Mogao bih da pričam o njihovim motivima, strašnim tajnama, o njihovim mukama, a sve im je što se mene tiče oprošteno.”

Smeta Kolji što su Ćopić, Andrić i Selimović bili dio “socijalističkog društva”

Istina bio je Goli otok i njega se svaki pristojan čovjek stidi, baš kao što se pristojni Rusi stide gulaga, Nijemci koncentracionih logora, a Amerikanci kampova u kojima su držali svoje državljane japanskog porijekla tokom Drugog svjetskog rata. Nema savršenog društva i savršene vlasti. Baš kao što nije savršena ni ova vlast koja je prošle godine Kolju odlikovala, a ove godine dala mu priliku da se javno ispovjeda.

U socijalističkoj Jugoslaviji su priznavali diktaturu proletarijata, a bilo bi interesantno da nam Pejaković kaže da li je ona gora od današnje partokratije?

Smeta Kolji što su Ćopić, Andrić i Selimović bili dio “socijalističkog društva”, a malo je umjetnika u Republici Srpskoj koji su tako dobro integrisani sa trenutnom vlasti kao on. Ćopić je kritikovao vlasti u Jugoslaviji, čekam da Pejaković krene kritikovati vlasti u Republike Srpske i Srbije, ako smije ili je ovdje sve savršeno.

“Mogao bih da pričam o zavjeri protiv srpskog naroda na kraju 20 vijeka. Zavjeru i koju smo sami sprovodili protiv sebe, a koju su vodili drugi. Mogao bih da pričam demonski smišljenom medijskom ratu protiv Srba, o sankcijama 90-tih, o neviđenoj nepravdi i bombardovanju i silama mraka koji se ne boje Boga i koje koriste svoju nakaznu pamet, svoj hoštapleraj i našu neopisivu glupost da nam naude.”

Dragi moj Kolja, kada već pričamo o 90-im godinama 20. vijeka mogli bi pričati o 30.000 ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila od strane Vojske i Policije Republike Srpske, kojima je Ustav Republike Srpske garantovao sve kao i Srbima.

Mogli bi pričati o srušenim džamijama i crkvama na teritoriji Republike Srpske, ali onima koje su bile u domatu artiljerije. Mogli bi pričati o ponašanju vlasti Republike Srpske i Srbije, kada je padala Krajina. Mogao bi pričari o bombardovanju Sarajeva, logorima u Prijedoru, kućama pune ljudi koje gore u Višegradu, genocidu u Srebrenici. Možemo pričati i o hladnjačama u Srbiji, masovnim grobnicama u Batajnici, Arkanu i Crvenim beretkama.

Nije srpski ćutati. Kada pometemo svoje dvorište, a to je tako hrišćanski, onda možemo govoriti o zavjeri protiv Srba, sankcijama i dvostrukim aršinima.

Srbi početkom 90-tih određeni da budu loši momci, a priznajem da smo im se i mi sami lijepo namjestili

“Mogao bih da govorim o potrebi da svi svima oprostimo jer drugog izlaza nema. Ne možemo da zaboravimo, ali moramo da oprostimo, jer kako sudimo tako će nam se i suditi. Opraštanja nikad dosta, kao i smirenja, kao i pokajanja. Mogao bih da govorim ružno o petokolonaškom dijelu srpske intelektualne elite koja je u trenutku kada su Srbi početkom 90-tih određeni da budu loši momci, a priznajem da smo im se i mi sami lijepo namjestili i pružili priliku da nas nagrde, požurila da se izjasni kao proevropska liberalna potencirajući da su oni više Jugosloveni nego Srbi, nastavljajući da žive tu prokletu srpsku zabludu.”

Možemo govoriti i o oprostu i o zaboravu, ali prije svega moramo da se suočimo sa svim onim što sam u predhodnom pasusu naveo, a što se u Republici Srpskoj sistematski ignoriše i nastoji zaboraviti. Moramo da se pokajemo i tek onda zatražiti oprost od svih onih o koje smo se ogriješili, koje smo ubili, mučili, silovali, protjerali, opljačkali, osiromašili. Ne samo od Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, nego i od naših Srba. Pa kad nam oni oproste i mi njima praštamo.

“Mogao bih sve da nas opomenem kako je ta gangreozna bolest samoizdaja i samošovinizma zahvatila tužno veliki dio srpskog bića. Mogao bih da ispričam nevjerovatnu priču o toj našoj braći koja nažalost i dalje pjevaju u tom svjetskom horu srbomrzaca i taže da Republika Srpska i Republika Srbija urade ovo ili ono, da kleknu ovako ili onako, da priznaju ovo ili ono, da se ponize i na kraju ako je ikako moguće izbace srpsko ime. Ili, najbolje bi bilo zauvek nestanu. Napori onih koji vode ovaj svijet i naše braće koja im pomažu imaju za cilj da nam nametnu naopaku logiku, da naš DNK, našu savjest i svijest, našu zdravu pamet, očinji vid rastope u visokim pećima novog svjetskog poretka. Da se narugaju našem patriotizmu, ljubavi prema otadžbini i da cinizmom natope našu odanost kosovskom zavjetu i svetosavlju i da naše vjerovanje u Isusa Hrista predstave kao zatucanost i neznanje.”

Možemo da govorimo i o autošovinistima, taman posla da i to prećutimo. Ne znam da li znaš ali Tomas Man je bio autošovinista, danas je to svaki Jevrej koji kritikuje ubijanje Palestinaca u Gazi. Pa ako pogledaš unazad vidjećeš da si najviše sarađivao sa autošovinistima. Toliko o valjanosti samog pojma autošovinizam.

Svjestan si valjda da ti autošovinisti u Republici Srpskoj, a i u Srbiji, nikada nisu bili na vlasti, za razliku od silnih patriota. Vidi u šta su te “patriote” pretvorili Republiku Srpsku i Srbiju? Sve nas se manje rađa, a sve više umire, Srbi i njihove porodice odlaze, u korupciji smo među prve tri evropske države, visoko smo i na ljestvici kriminala i siromaštva.

Postajemo veliki gerijatrijski centar sa ogromnim nenaseljenim parkom. Ne možeš za to kriviti nas autošoviniste, kada su patriote na vlasti. Ne mogu nas poniziti ni Amerikanci, ni Nijemci, ni Englezi, koliko su nas ponizili naše gazde i vođe. Ne znam šta ti je taj “novi svjetski poredak”, ali znam da nam mladi odoše da žive u njemu. Pa o čemu govore tvoje serije “Meso” i “Kosti”, nego o tome?

Rekao si da je “naša kultura života je na koljenima”

“U duhu tolerancije govore nam “vidite, jeste da su dva i dva četiri, ali broj pet se ljuti. Dajte da dva i dva nekada bude pet. Pokažite nekada toleranciju”. Ja ovde ne govorim o ljudima već o idejama. O idejama i planovima da nam unište logiku, da nas preume i nateraju da nam prihvatimo neprihvatljivo.”

Dragi moj Kolja, tvoja banalizacija, je gora od tolerancije koje se toliko gnušaš. Ćutao si, i ne samo ti, kada su u martu mjesecu navijači, još uvijek nepoznati policiji, prebijali heteroseksualce, samo zato što su htjeli u Banjaluci ugostiti homoseksualce.

Ti ne govoriš o ljudima, već o idejama, a ja govorim o ljudima, koje su tukli zbog ideja. Vjerovatno znaš mnogo više pedera od mene, vjerujem da ih ne mrziš i tučeš, ali ti podržavaš vlast koja tvrdi da su oni bolesni i da im treba zabraniti da budu ponosni na svoju homoseksualnost. Znam to piše u Bibliji, ali u Bibliji piše i da je žena nastala od rebra Adamovog.

Rekao si da je “naša kultura života je na koljenima.”

Jeste Kolja potpuno si u pravu, ali zapitaj se zašto? Zašto je Banjaluka postala provincija? Pa ne kreiramo kulturnu politiku mi autošovinisti iz NVO sektora, već oni kojima si govorio 9. januara u Boriku. Oni daju određuju budžete za kulturu, oni daju pare podobnima, oni postavljaju direktore, oni nam govore šta je kulturno, a šta nije, oni izoluju neistomišljenike.

Oni su čak odlikovali i Baju Malog Knindžu, a ti si šutio. Znaš ti to dobro, tako je u Srbiji i u Republici Srpskoj, ali izgleda ta ti to odgovara, čim podržavaš tu vlast.

“Želim samo da ne bude rata. Da ne bude plača, šgrguta zuba i straha. Straha ne sme biti. Jer gorivo za rat je strah. Što se tiče naroda na Balkanu dovoljno je reći – ne radi drugome ono što ne bi volio da taj neko radi tebi. Tako jednostavno i jasno pravilo. Štitimo mir i samo mir. Ništa nam drugo ne treba. Ni hljeba nam ne treba toliko koliko nam treba mir. Spokojan čovjek može biti i gladan, ali onaj koji živi u strahu njemu nije ni do hljeba ni do vode ni do života.”

Treba nam mir, ali mir nija samo odustvo rata. Mir je kada bez straha razmišljaš o budućnosti svoje djece. Kada već govorimo o miru, analiziraj malo rječnik Milorada Dodika, pa ćeš vidjeti da on ratnim rječnikom opisuje opoziciju i svoje neistomišljenike, sve su to izdajnici, strani plaćenici i sl. Samo ne spominje riječ dezerter, zapitaj se zašto.

Ti si održao govor, a ja ti dajem jednu drugu perspektivu

A sad prelazimo na ti.

Dragi moj Kolja, znaš da ovo nije ništa lično, ti si održao govor, a ja ti dajem jednu drugu perspektivu, jer mislim da je svijet toliko veliki i raznolik, a život tako složen, da ga možemo objasniti jednom knjigom, bez obzira da li je Biblija, Kur'an ili Kapital.

Nisam ni protiv religije, naprotiv kao psiholog znam koliko ona može biti od koristi pojedincu. Ja sam protiv imitacije religije, gdje je forma, važnija od suštine. Ja znam da ti znaš da hrišćanstvo ili bolje reći pravoslavlje ne smijemo svesti na nacionalno, jer je ono univerzalno, a to se redovno dešava svakog 9. januara.

Božije zapovjesti ne smiju važiti samo za nas i naše, već sa sve pa čak i za nas autošoviniste i ostale inovjerce.

Znaš li da je prije mejsec dana iskopana masovna grobnica u dvorištu crkve u Novom Goraždu?

Nemam problem ni sa konzervativizmom, dok se on ogleda o brizi za porodicu, pravednom društvu, brizi o zajednici, kompetentnim autoritetima i poštivanju tradicije, ali da pogledaj oko sebe i zapitaj se koliko svega toga ima u Republici Srpskoj i ko je za to kriv?

Socijalističke Jugoslavije odavno nema, ali neuspjelih imitatora Tita ima koliko hoćeš.