Analiza konferencije za štampu Dodika i Vučića u Beogradu, s naglaskom na Dodiku

Nemam običaj da gledam i slušam nastupe Milorada Dodika po televizijama, jer od 2010. godine nije kazao ništa novo, ali ovu konferenciju za medije u Beogradu sam pažljivo odgledao, jer pritajeni Srbin i skriveni četnik, u meni se potajno nadao da ću biti svjedok istorijske najave nezavisnosti Republike Srpske. Od nezavisnosti ne bi ništa, ali je bilo interesantno slušati Milorada Dodika kako folira srpski narod po Beogradu.

Pa o čemu se radi?

Radi se o tome da smo na toj konferenciji mnogo toga čuli i prihvatili kao zdravo za gotovo, ali da li je to baš tako?

1. Republika Srpska je nezavisna država

Milorad Dodik ne odustaje od priče da je Republika Srpska država, a Bosna i Hercegovina unija država. Ako odete pred Ujedinjene nacije u Njujork vidjećete samo zastavu Bosne i Hercegovine.

“Mi to tako vidimo”, reče Dodik.

2. Namjenska industrija u Republici Srpskoj je uništena izmišljenim aferama, kao naprimjer afera „Orao“

Sve je počelo 2002. godine kada je SFOR upao u Remontni zavod „Orao“ u Bijeljini gdje je našao dokumentaciju koja je pokazala kršenja embarga na izvoz oružja i vojne opreme u Irak.

U to nisu bili umješani samo rukovodioci „Orla“ već i srbijanska firma Jugoimport.  Savezni ministar policije i član Upravnog odbora Jugoimporta Zoran Živković tada je kazao “komisija je konstatovala da je bilo slučajeva kršenja rezolucije Savjeta bezbednosti UN-a o zabrani izvoza oružja Iraku”,  ali je uzroke skandala pripisao “nepreciznim propisima koji su dozvoljavali različita tumačenja”.

Ta afera je dobila epilog 2004. godina i na Osnovnom sudu u Bijeljini proglasio je 12 lica krivim zbog izvoza naoružanja i vojne opreme iz Vazduhoplovnog zavoda Orao u Irak. Bivši rukovodioci zavoda Orao i radnici carine osuđeni su na zatvorske kazne od 3 do 18 mjeseci.

Kao što vidimo afera baš i nije izmišljena kada je „Orao“ pao.

3. Hrvati su marginalizovani u Federaciji BiH

Evo šta kaže izvještaj Ombudsmana za ljudska prava. U BiH institucijama ok ukupno 15.592 zaposlenih, njih 6.899 su Bošnjaci (44,3%), od kojih 1.416 na rukovodećim pozicijama. Srba je 5.639 (36,1%) od toga 1.043 na rukovodećim mjestima, a Hrvata 2.887 (18.4%) od kojih 699 rukovodilaca. U institucijama Federacije BiH radi, 2.675 je Bošnjaka (141 rukovodilac) od 3.806 uposlenika. Hrvata je 924 (74 rukovodeća), Srba 97 (6 rukovodećih), ostalih 77 (6 rukovodeći), bez pripadnika nacionalnih manjina.

U Vijeću ministra BiH, od devet ministarstava, Hrvati imaju tri ministarstva (finansije, pravde i civilnih poslova). U Vladi Federacije BiH Hrvati imaju pet ministarstava od ukupno sedamnaest. Istina, postoji nezadovoljstvo Hrvata, još od kada je Visoki predstavnik rekao da je 1/3 u Vladi Federacije BiH 5, svojim položajem u BiH i izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, ali Dodik pretjeruje da sa tvrdnjom da su toliko marginalizovani.

4. Deklaracija SDA koja ima za cilj nestanak Republike Srpske

U Programskoj deklaraciji SDA nigdje se ne spominje Republika Srpska, ali ako malo pažljivije pročitate tu deklaraciju vidite da je to spisak lijepih želja i opštih mjesta i nelogičnosti, koje se nikako ne mogu provesti bez pristanka Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Podsjetiću vas da sličan spisak želja i nelogičnosti ima i SNSD koji se zovu „Programski principi“ i usvojen je 15. juna 2019. godine a koji treba da važi sa svakog poštenog Srbina, ali ne i za rukovodstvo stranke.

Niko ne sumnja da bi Bošnjaci bili presretni da nestane Republika Srpska, baš kao što bi se dobar dio Srba radovao nestanku BiH. Problem je što i jedan i drugi scenario nije moguć bez pristanka sva tri naroda i svako nametanje bi vodilo pravo u rat.

5. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini provodi politiku protiv Republike Srpske

Niko ne pamti kada je Valentin Incko bilo šta uradio konkretno u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik za BiH se odavno pretvorio u boksersku vreću, na kojoj Milorad Dodik iživljava i ispituje strpljenje međunarodne zajednice i plaši Srbe. Njegov posao se sveo na pisanje izvještaja Ujedinjenim nacijama u kojem je politika Milorada Dodika označena kao antidejtonska i ništa više.

Danas je Visoki predstavnik najvažnija sporedna i dobro plaćena stvar u Bosni i Hercegovini.

6. Naša politika je politika mira, ali ko je za rat?

Milorad Dodik, a samim tim i Republika Srpska, su za mir i separatizam, ali se postavlja pitanje ko je za rat? Neko iz Sarajeva, slutim da su to SDA i Bakir Izetbegović, koalicioni partneri SNSD-a, iako Milorad Dodik to nikako glasno da kaže.

Na toj istoj konferenciji Milorad Dodik se pita ko to može u BiH narediti napad na Republiku Srpsku i onda sam konstatuje da to niko ne može uraditi.

Ali je po ko zna koji put priznao da mir nema alternativu.

7. Želimo Vojsku Republike Srpske koja nam po Dejtonu pripada, a koju su nam oteli

Podsjetiću vas na glasanje održano u Narodnoj skupštini Republike Srpske 28.12.2005. godine kada je osvojen Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani Republike Srpske i Zakona o Vojsci Republike Srpske. Gdje su svi poslanici SNSD-a: Zora Vidović, Vojvodić Dragan, Uroš Gostić, Dukić Gordana, Đurić Gordana, Ivanić Dimitrije, Prodanović Lazar, Rajilić Snježana, Radojičić Igor, Ristić Ivka, Simić Krstan, Sandić Ljubomir, Sušić Ilija i Janjić Miroslav, glasali za ukidanje Vojske Republike Srpske.

Poslije će se Dodik vaditi da je sve to urađeno pod pritiskom međunarodne zajednice, ali što se tiče SNSD-a jednoglasno.

Sve ovo je Milorad Dodik uspio reći za nešto manje od 30 minuta koliko je pričao na pomenutoj konferenciji za medije, koju je po običaju majstorski patetično režirao Aleksandar Vučić. Pričao je on još mnogo toga netačnog i polutačnog, ali mu niko nije postavio suvislo pitanje. U tome i jeste tajna njegovog političkog uspjeha, on priča ono što prosječnom Srbinu prija ušima, bez obzira što to nije istina ili nije realno. U odsustvu kritičke javnosti to sve prolazi, jer on još uvjerljivije zvuči od opozicije.