Američka njuškala čiste naše brloge korupcije i kriminala!?

Američka njuškala najmanje 15 godina špartaju Bosnom i Hercegovinom, pod raznim maskama i sa raznim zadacima. Njihovo prisustvo je svjevrsna javna tajna: vlasti znaju za njihovo djelovanje, ali se prave da o tome nemaju pojma, osim kad američki stručnjaci dolaze sa zadatkom da pomognu u jačanju otpora BiH globalnom terorizmu.

U tim slučajevima dio saznanja do kojih stranci dolaze dijeli se sa domaćim istražiteljima i policijskim agencijama. Onda kad su u misijama koje nemaju službeno odobrenje domaćih vlasti, američki eksperti i agenti (varijanta 2) svoje informacije stavljaju na uvid samo svojoj vladi u Vašingtonu.

Najava dolaska zasad brojčano nepoznate grupe isljednika čuvene agencije FBI, te službenika američkog državnog tužilaštva i stručnjaka za korupciju i organizovani kriminal, spada u prvu varijantu. Ovu informaciju je, nakon šuškanja u javnosti, pa i napisa u nekim medijima, službeno potvrdio ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić. Poručio nam je to iz posjete SAD-u, tokom koje vjerovatno učestvuje u razrađivanju ciljeva, strategije i taktike djelovanja tog “tima američkih eksperata”.

“Ako je zadatak specijalaca iz FBI da zaista pomognu da konačno počnemo sa ozbiljnom borbom protiv kriminala i korupcije, to je prst u oko, prije svega, ovdašnjim vlastima. U tom brlogu osmišljava se najveći broj prljavih poslova”

Mektić tvrdi da bi najkasnije za nekoliko dana trebalo da otpočne dogovorena saradnja. Ona bi se, po njegovom opisu, ogledala “u pružanju svake vrste pomoći, kako bi u BiH počeli sa ozbiljnom borbom protiv kriminala i korupcije”.

Takve garancije naš ministar sigurnosti dobio je, kako kaže, od glavne tužiteljke SAD Lorete Linč. Za nekoliko dana u Sarajevo će stoga doći američki eksperti koji će domaćim tužiocima i policijskim agencijama pomagati u toj borbi.

Ovdašnjoj vlasti takvo strano miješanje sigurno ne prija. U tom brlogu osmišljava se, naime, najveći broj prljavih poslova. Vlast je ovdje glavni pokrovitelj i korupcije i organizovanog kriminala. Stoga je najava dolaska Amerikanaca za njih jako loša vijest. Oni bi to spriječili da je za mehanizam pozivanja ove vrste pomoći trebalo provesti parlamentarnu proceduru.

Ne smijemo se, ipak, unaprijed previše sokoliti: neke slične međunarodne akcije pucale su samo ćorcima.

Tokom prošle decenije, na primjer, u OHR-u je godinama funkciju višeg zamjenika Visokog predstavnika obavljao Donald Hejs. Javna tajna je bila da se njegov glavni posao svodio na čeprkanje po kriminalnim i korupcijskim halkama i hobotnicama.

Širene su “povjerljive” informacije da će on na kraju u javnost i pred pravosuđe izaći sa podebelom “crnom knjigom”, čije će korice poklopiti pozamašan broj političara, državnih funkcionera, tajkuna i biznismena sumnjivog ponašanja i još sumnjivijeg, golemog imetka.

Ništa od toga nije se desilo. Hejs je otišao kući, a korupcija i kriminal dobili su novi zamah, iako je, navodno, pun kamion važnih “papira”, do kojih je došao Hejsov tim, predat domaćem pravosuđu.

U posjed tih indicija i dokaza došao je i ubrzo postavljeni, novi glavni državni tužilac Goran Salihović. U njegovom odbiru na tu funkciju, nakon odlaska kriminaliziranog Milorada Barašina, važnu ulogu je imala upravo zakulisna američka podrška.

U svakom slučaju, smatralo se da je on njihov “igrač”. Ko bi slutio da će to imati neslavan kraj: suspenziju Salihovića, sa dobrim izgledima da čak završi u zatvoru, tamo gdje je on druge trebao da upućuje. S američkim vjetrom u leđa on se, izgleda, pretjerano osilio, misleći da je to i prilika da se osobno finansijski okoristi.

Njegovi pokrovitelji su mu vjerovatno davali podršku i za infiltriranje u kriminalni milje, kako bi što bliže prišao kandidatima za teške presude. Opravdano se, međutim, sumnja da je Salihović, pun sebe, počeo u tome da pretjeruje, da sa kriminalcima sklapa nagodbe štetne po državu – korisne za njega lično.

Omču o vrat glavni tužilac je sebi sam nametnuo u trenutku kad je otvoreno otkazao poslušnost stranim pokroviteljima. Radi se o slučaju “Pavlović banke”, ključnom za dokazivanje kriminogenosti Milorada Dodika, ali i bankara Slobodana Pavlovića, inače američkog državljanina. Salihović je, zamislite, odbio da saznanja o njemu podijeli sa američkim policijskim i pravosudnim institucijama!

Time je neslavno okončana i ova epizoda “odlučnog” udara na kriminal i korupciju, u kojoj su stranci, napose Amerikanci, imali značajnu ulogu.

Na to što sad slijedi stoga ne smijemo unaprijed gledati kao na svršenu stvar, gotov posao, siguran uspjeh. Desant američkih njuškala samo je nada da će nova faza “ozbiljne borbe”, o kojoj govori Mektić, još jednom da započne. Time možemo biti ohrabreni, ali nipošto uvjereni da će ona završiti pobjedonosno.

Možda i nije umjesna usporedba, ali me ovo vratilo četiri decenije unatrag, kada je Fudbalski savez Jugoslavije odlučio da najvažnije utakmice tadašnje Prve lige vode suci iz inostranstva. Time je na direktan način izražena sumnja u poštenje domaćih fudbalskih arbitara, koji su bili podjednako vjerni pravilima nogometne igre, ali i “plavim kovertama” kojim se mogla kupiti njihova naklonost.

Suci izvana dolazili su u tadašnju Jugoslaviju dvije-tri godine. Potom su derbi utakmice iznova povjeravane domaćim arbitrima. I sve je opet bilo isto: sve dok su živjele i Jugoslavija i njen fudbal, nije se odigralo gotovo nijedno ligaško kolo, a da sudije nisu nešto ozbiljno zabrljale, opet povlačeći glasne sumnje u njihovu korumpiranost.

Ponavljam, usporedba možda nije umjesna, ali jeste strah da stoglava aždaja korupcije i kriminala, koja je ovdje već preživjela neke “ozbiljne bitke”, svaku svoju glavu, ili bar većinu, sačuva i nakon što se njima pozabave “opasni momci” s one strane Atlantika. Sigurno su oni majstori svog posla, ali šegrti nisu ni političke kolovođa pljačke kojom se vlast Bosne i Hercegovine bavi od trenutka kad je, prije 26 godina, ustoličena u obliku u kojem je i danas na sceni.