Ako vam je nacija najveća svetinja, imamo za vas loše stare vijesti: sve su nacije izmišljene

Nes(p)retna izjava političke analitičarke Ivane Marić o kojoj se danima priča u dijelu bh. javnosti, maliciozno izvađena iz naftalina i iz konteksta i ciljano pogrešno prevedena s engleskog (recimo, find znači pronaći, otkriti, prije nego izmisliti), potaknula je novi val histerije i omraze, potvrđujući još jedanput da su, nažalost, hajke nasušni hljeb koji mnogim pojedincima daje hranu života, a političkim moćnicima legitimaciju pred narodom kome su davno razvukli pamet.

Sve još jedanput potvrđuje misao Danila Kiša da je nacionalizam „pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.“ Malim dijelom je taj slučaj potaknuo i neke dublje rasprave o nacionalizmu, pojmu nacije i njihovom stvaranju. Iskoristimo tu priliku da istaknemo neke temeljne činjenice.

Sve su nacije izmišljene, od američke i francuske do srpske, bošnjačke i hrvatske. To su artificijelne tvorevine koje su konstruirane u jednom širem povijesnom trenutku i koje će u nekom trenutku budućnosti i nestati. Riječima Benedikta Andersona, nacije su zamišljene zajednice – zamišljene „zato što pripadnici čak i najmanje nacije nikad neće upoznati većinu drugih pripadnika svoje nacije, pa čak ni čuti za njih, no ipak u mislima svakog od njih živi slika njihovog zajedništva“. Ernest Gellner je pak argumentirao, oštrije, da „nacionalizam nije buđenje nacija do samosvijesti: on izmišlja nacije tamo gdje one ne postoje“.

Srpska, hrvatska i bošnjačka nacija počele su se stvarati u 19. stoljeću, a proces stvaranja završen je u 20. stoljeću. Nakon inicijalnih širih kriterija, integralističkih vizija temeljenih na zajedničkom jeziku ili pripadnosti zajedničkom prostoru, završilo se u definiranju nacija po konfesionalnom ključu. Tako su štokavski, kajkavski i čakavski katolici prometnuti u Hrvate, štokavski pravoslavci su prometnuti u Srbe, a štokavski muslimani su prometnuti u Muslimane, a zatim Bošnjake. Činjenica da danas postoje pripadnici tih naroda koji nemaju vjersku pripadnost ne negira konfesionalni temelj tih nacija.

Ne postoji nikakav nacionalni kontinuitet iz srednjeg vijeka do danas. Današnji Hrvati, Srbi i Bošnjaci nemaju nikakve veze sa srednjovjekovnim stanovnicima Bosne, osim činjenice da s vremenskim pomakom od 700 ili 1000 godina žive na istom geografskom prostoru. Teze o srednjovjekovnim katolicima kao Hrvatima, pravoslavcima kao Srbima, a krstjanima kao Bošnjacima su slatka mitologija.

U Bosni nikada nisu postojali bogumili niti je bilo ikakvog masovnog prelaska tih nepostojećih bogumila, kao ni pripadnika Crkve bosanske, na islam po dolasku Turaka. Ti mitovi su naučno davno dekonstruirani i produciraju ih nacionalistički ideolozi s diplomama historičara radi konstrukcije hiljadugodišnjih kontinuiteta, fantazija oko poistovjećivanja Bošnjana i Bošnjaka, sve za potrebe dnevnopolitičkih nadmetanja današnjice.

Priča o Hrvatima koji su došli na ove prostore u stoljeću sedmom i tisuću godina sanjali svoju državu je fantazija iza koje ne stoje nikakvi historijski argumenti, a ni osnovni kontakt sa stvarnošću. To što te fantazije znaju ponavljati diplomirani historičari ili političari ne čini ih manje fantazijama.

Katolici u Bosni i Hercegovini se jesu u jednom dijelu svoje povijesti nazivali Bošnjacima, što je daleko od svakog modernog poimanja nacije, a još dalje od današnje definicije bošnjaštva. Kontekst je tu presudan. S vremenom su – po već rečenom konfesionalnom ključu – svoj identitet počeli nazivati hrvatskim. Kako god da se naziva, manje je važno, jer iza bilo kojeg od tih imena nema ništa što bi tu naciju manje činilo konstruktom.

Sve što smo rekli za hrvatsku i bošnjačku naciju, vrijedi suštinski i za srpsku.

Još jedanput, to nije ništa novo ni neobično. Ni talijanska nacija nije starija od oko stoljeće i pol. Znamenita je izjava talijanskog intelektualca i političara Massima d'Azeglija izrečena poslije stvaranja (ujedinjenja) Italije 1861. godine: „Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.“ Da, oni su stvorili Talijane, u nas je pokušano da se stvara svašta, uključujući i trokonfesionalno bošnjaštvo, jugoslavenstvo, dvokonfesionalno hrvatstvo, ali je igrom slučaja uspjelo ovo što je uspjelo.

Gornje napomene, koje mogu biti motiv za dalje čitanje i upoznavanje, ne rješavaju problem nacionalizma niti mogu bagatelizirati činjenicu da su mnogi ljudi propatili i da pate zbog pripadnosti nekoj od tih zamišljenih zajednica. Te zajednice jesu zamišljenje, ili izmišljene, ali patnja je stvarna i mržnje su stvarne – to što su one zamišljene ne znači da ne stvaraju stvarne efekte. Ove napomene mogu pak pomoći da se nacije ne shvaćaju u apsolutnim kategorijama, da se razumije njihova relativnost, da su igrom slučaja takve kakve jesu, i da im se manje robuje.

Najveća nesreća ove cjelokupne priče jest što se o njoj priča, što smo htjeli ili ne htjeli primorani da u situaciji sveopćeg društveno-institucionalnog rasula vodimo diskusije o identitetu, a pogotovo što se takve diskusije obespravljenom pučanstvu nutkaju kao stvar od životne važnosti. Političari su opet, riječima jednog književnika i novinara, uzeli materijalnu bazu, a sirotinji dali da se bavi duhovnom nadgradnjom.

Kao što je ruski filozof Nikolaj Berdjajev napisao: „Glavna laž rođena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o ‘nacionalnom’ idealu, o dobru “nacionalne” celine, ‘nacionalnom’ jedinstvu, ‘nacionalnom’ pozivu i dr, onda se ‘nacionalno’ uvek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obično s klasama koje vladaju svojinom.“

Da, privilegirana manjina koja gospodari životima i smrti većine uživa dok prati svete identitetske ratove svojih podanika – i zadovoljno trlja ruke.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“