Je li lakše izabrati auto ili počešljati jednoroga?

Priznajem, dok su svi oni dane provodili u kanalu u garaži ispod, ja sam na terasi čitala Rumija. Dok sam ja piljila u noćno nebo i tražila smisao života, oni su tražili smisao prekucavanja šasije i mogućnosti vožnje bez zadnjeg lijevog amortizera. I sada, kada treba da kupim auto, neprestano me podsjećaju na to koliko bi bilo bolje za moj osobni razvoj da sam povremeno silazila među garažna božanstva i čula koju mudru. A očigledno nisam.

I eto ga, uzvraćaju  mi tamo gdje sam najtanja, kažu: „tebi treba malo gradsko auto, lako za parkiranje, neupadljivo i ne osobito jako –  osnovna funkcija svakog auta je da te odvede od tačke A do tačke B. I treba da ima lijepu žensku liniju, i neku žensku boju…“

I ptice na grani iznad garaže znaju da nikad nisam htjela „žensko“ auto, i da sam dovoljno žensko da to ne mora i moje auto dokazivati. Treba mi auto u kojemu neću umrijeti od straha na svakom pravcu kada majmun iz suprotnog smjera misli da mu je petlja veća od mozga i da može ući u makaze na raskrsnici, bez da ubije i mene i sebe. Jeste, treba misliti dobro i bit će dobro, ali ja nikako da smislim koje je to dobro auto za mene. I sada se moje Vijeće mudraca za kupovinu automobila uključilo da pomogne, a negdje na prvom sastanku nad kanalom, pridružila su nam se moja dva srodnika i mater, inače prvaci u prcanju nasuho. Znakovito je da se istovremeno ukazao i moj izdavač koji ima šesto čulo kad je u pitanju moje trošenje novca, da mi ponudi prelijepog crvenog, kompaktnog, kojeg je prije toga vozio samo ginekolog, žena od ginekologa, dizajner i žena od dizajnera. Možda treba jedno cijelo selo da se odgoji dijete, ali kad se meni kupuje auto, cijelo selo uopće nije dobra referenca.

I Bog vozi Mercedes

Nećemo plastično auto. Nećemo novo auto. Nećemo auto koje samo izgleda kao auto. Citirat ću manje bliskog člana obitelji: otkako su se PSA ujedinili sa Fiat Chryslerom, više metala ima na biciklu. Dakle, Vijeće mudraca iz moje garaže razmatra starije auto. „Šta misliš o jednoj 190-ki, jeste da ga zovu mercedes za sirotinju, ali je tvrd i preživjet će i treći svjetski rat. Ni hrđa neće na njega, evo ima jedan bijeli…“

Ali, dok izlazim iz bijelog mercedesa za sirotinju nakon probne vožnje, oni svi padaju od smijeha:  izgledam kao pravi đikan, dizel će štekati na ovoj zimi, a i zadnja je vuča, dakle treba mi vreća cimente u gepeku, plesat ću niz Mejtaš kao u crtanom filmu i ko zna hoću li ikada ovarisati parking na poledici. I koliko ajetul kursija trebam imati u pretincu za rukavice kada krenu snjegovi… I snimaju me, da imam za uspomenu – poslije stvarno vidim da izgledam kao da sam pošla na Kupres na kosidbu, i to ne na dobar način. „Nećeš nikad s ovakvim autom momka naći“, kaže ponosni vlasnik kojega više zabavlja moje Vijeće za kupovinu automobila, nego mogućnost da proda auto. „Ali, s ovim autom ti momak neće ni trebati“, kaže dok gleda u tri nacerena lica mojih pomoćnika za ulaganje. Nisam sigurna šta je ovdje bio kompliment, i je li ga bilo uopće, ali svi smo kući došli bez moga novog auta.

Neću neću dijamante

Još iz vremena otkako sam na vrlo traumatičan način naučila razlikovati prvu brzninu od rikverca i umalo to glavom platila na polaganju u auto-školi, odlučila sam da nikada neću kupiti golfa. Nikakvog. Ima trauma koje ne moram ponovo aktivirati. Golf je vište stanje uma nego auto. A i kradu se do te mjere da bih morala spavati na balkonu, s jednim okom otvorenim prema mjestu gdje je parkiran on. Golf. I moje vijeće mudraca neki dan kaže : „možda imamo golfa za tebe“.

Neću.

„Gdje ćemo ga parkirati“, glavni je problem mojoj sestrici u cijeloj ovoj situaciji, iako zapravo ne shvatam ovo njeno obraćanje u množini kada govori o mome potencijalnom autu. Njena je tiha patnja neki suzuki, koji na našem „It's a jungle out there“ parkingu pred zgradom zasigurno ne bi dočekao jutro, ali obzirom da ona najčešće vozi oktaviju čovjeka koji nije član naše obitelji, još uvijek nije došla na listu tema obveznog obiteljskog zajebavanja. Ipak sam ja sa svojim nesrazmjerom želja i mogućnosti, obiteljska uzdanica. Sad svi strpljivo čekaju da se ja okliznem, odustanem od svojih želja i kupim neku Daciju. 

Rumun – i ostali vicevi o Daciji

Ima već onaj vic sa Dacijom, mada brat godinama ponavlja da to nije vic, nego da se to desilo našem Marijanu kad je u jednom dobrom dealu dobio Daciju za male pare. To je ona priča kad dijete neće da uđe u auto, a izgleda i priča koja je obilježila Marijanov život. Ako je istina, zaista jeste tragično da cijeli život proživiš kao frajer, a obilježi te vic o Daciji. I ja bih se pravila da mi se nije desilo, bez obzira na ulazak u legendu.

„Puno je para za Daciju koliko god da daš“, kaže mudrac od brata i kategorički odbija pomisao o Rumunu. „Neće mi Rumun ni pred kuću i zdravo, kamoli nad kanal. Pa bolje da voziš garažna vrata, nego Rumunu.“

Tu se slažemo.

Seat i ostali jednorozi

„Možeš se slobodno rugati vozačima Seata“, kaže mirno moj prvi savjetnik za ulaganje: „Oni su vic od ljudi, čim od toliko auta na svijetu mogu izabrati baš to.“

Okej. 

Na oglasima smo pronašli cijlu listu neobičnih (čitaj: nenjemačkih) auta. Nepoznati su mome mehaničaru. Neće ni da ih gleda, kamoli da pokuša prokljuviti kako da ih potencijalno popravi. Kaže da i ionako ima previše posla i da ga ne zanima šta obično prvo otkaže Daewoou, ili kako japancu najbrže izgori motor. U moju odbranu pokušavam da citiram Rumija i neku njegovu o sudbini i tome što nam je zapisano.

„Rumi nikad nije morao čekati tri sata na red da mu auto dođe na kanal, niti moliti mehaničara da mu primi nepoznato nenjemačko auto“, poentira brat i kaže da niko neće Koreanca  u vreći. Niti indijsku Tatu. Odustajem od liste egzotičnih auta.

Neuzvraćene ljubavi i G-tačke

Ali, nisam ja uopće razumna ličnost. Nimalo. 

Imam ja te neke neuzvraćene ljubavi.

Bolne vrlo. I skupe.

Zovu se G klasa. Svih godišta i oblika. 

Evo dokaza da ljubav stvarno ne bira: prije dvije godine sam umalo kupila jednu G klasu – imala je tri i pol točka, motor koji je zvučao kao tuberan pred smrt i gume „ko obraz“. Za toliko sam imala love, i bila sam spremna pokrivati ga dekom i ceradom, obilaziti svaki dan na parkingu, milovati limove i dugoročno ulagati u njega dok ga ne osposobim. Problem je kad mnogo pričate o svojoj potencijalnoj ljubavi – onda obavezno izbaksuzirate svoj život do Boga miloga.

Kad sam konačno došla da se pogađam za auto, sa sjajem u očima, i idejom „mogu uvijek imati mlađeg momka i starije auto radi ravnoteže“, ispostavilo se da je neki mlađi momak već bio na otpadu. I kupio ono pola auta po koje sam ja došla. Računam na karmu, dok vrištim na parkingu, ali vlasnik otpada je to mnogo manje tragično primio nego ja: kaže da je novoga vlasnika karma već sigurno snašla, čim je odabrao baš to auto. 

„Tebe je, mala, Bog pogledao“, kaže samozadovoljno, kao da ga nije on prodao. „Ono auto si mogla kupiti samo ako si u braku s mehaničarom“, i dodaje: „čak bi i Alfa nakon tvrdoglavog trkača bila manje zlo.“ A onda nastavlja filozofsku misao: „Ti obično radiš i vikende, ne bi ti imala vremena ni za mehaničara.“ I dok me ispraća, kaže: „Nađi ti sebi W124 –  vlasnici tih makina kod majstora idu jedino da vide kako je majstor“. 

I tako se završila moja tragična ljubavna priča prije nego je i počela. I od tada nisam ništa pokušavala. Razum je nadvladao. Sve do sada. Sada mi opet nekako opet dođe da citiram Rumija. 

„Koje bi auto Rumi vozio i bi li mu trebao pogon na sva četiri točka“, ponovo čujem članove svoga Vijeća za nabavku dok „rovimo“ po oglasima.

Šveđanin s greškom

„Našao sam ti auto, ali ako ga sad kupiš, nećeš ga se više moći riješiti sve da zalijepiš zlato na njega“, viče mi u slušalicu savjetnik za ulaganja u nepotrebne stvari. „Čak je i na plin, ali ga moraš registrovati na povlasticu jer će te koštati ko Svetog Petra kajgana. Ne zajebavam, auto je u oglasima već dvije godine i cijena mu samo pada, vjerojatno se i mahovina uhvatila sa sjeverne strane“, kaže moj lični Jeremy Clarkson.

„Isto mi je i s muškarcima“, kažem u neuspjelom pokušaju da se našalim, a onda skapiram da nije zezanje: našao je Volva XC90, lijepog i četvrtastog. A ja vam ljubim četvrtasta auta. Meni je recimo, volvo 760 oduvijek bio izuzetno lijep. Meni je čak i Lada Niva lijepa jer je četvrtasta. I Lada Samara. Okej, neću dalje, ali ipak moram da pojasnim: slijedim samo savjete presvetoga Enza Ferrarija koji kaže: „Aerodinamika je namijenjena proizvođačima automobila koji ne znaju napraviti jak motor auta…“

Uglavnom, ujutro krećem u osvajanje Šveda, već se u mislima vidim na tehničkom pregledu i kako me ona koka iz osiguranja pokušava preveslati i prodati najskuplje. Idem mehaničaru pred kuću, agresivno trubim i nije me briga ako me njegova mater sa balkona zalije farbom ili vrelom vodom – ne odustajem. Idemo po mog volva. Idemooo.

Lijep je. Ne izgleda pretenciozno. Ne izgledam kao mafijaševa žena dok ga vozim. Ne izgledam ni kao da švercujem krmad dok sam za volanom. Izgledam skoro normalno. Nije čak ni unutra loš. Ali moj mehaničar neće ni da čuje. Kaže da je ovoj liniji Volva General Motors radio mjenjač i da tu katastrofu ništa ne može nadomjestiti. Kaže: „ili volvo ili ja“ i ozbiljno izgleda. U jednom momentu stvarno pomislim da treba da se riješim mehaničara. Ali onda shvatim: on je popravio moga peugeota svaki put i preko reda, nebrojeno puta zamijenio krajnice, kinetički, a zna i dok spava na kojem sam mjestu probušila auspuh. Njemu u prilog ide i to što zna ekipu iz Akrapovič Exhaust Systema, pa mi je ipak on vrijedniji. 

Ipak otpada Volvo. I vražiji GM mjenjač. 

Čuvaj se sine rata i Fiata

Šta ću sada, pitam se unezvijereno dok shvatam da mi ponestaje i ideja, i automobilskih marki, dok mi postaje jasno da sam, dok sam bila u potrazi za autom, skršila lovu na nešto sasvim drugo i popolovila budžet. Sada imam love samo za Fiata, razmišljam naglas.

„Uz Fiata dobiješ i grobno mjesto,“ ruga mi se brat, a i mehaničar me ponovo počinje mlatiti svojim mišljenjem: „Zovi svoga prijatelja efendiju, on ti je potrebniji ako ćeš kupiti fiata, nego ja“. 

Da se razumijemo, moj efendija vozi škodu, i to „fobiju“ pod motom „što kudiš ovako dobro auto“. Razlika između mene i efendije je očigledni nivo vjere u Boga i efendijino uvjerenje da će svaka naša ovozemaljska patnja biti nagrađena džennetom tamo negdje. Ali, ja ne znam koliko mi je vremena ostalo i hoće li me zapasti džennet uopće. Treba da vidim što mogu napraviti za sebe u ovome životu. 

Kad kucnem ključem starter i uspijem nekako preparkirati prestarog caddyja kojim me raja plaši parkirajući ga ravno pred moju garažu, shvatam da ne mogu voziti bilo kakvo auto. Ali ne mogu ni Mercedesovu A klasu. Posebno nakon što sam nedavno imala traumu poluautomatskog mjenjača i skoro se samoubila u pokušaju da prestignem nekoga na pravcu. Može biti kobno kad zaboraviš da nemaš kvačilo i zaustaviš se u mjestu umjesto da se prebaciš na više obrtaja. Umalo ja da se obrnem, tačnije. 

Mali neskladi želja i mogućnosti

Moja je mater uvijek kao osobnu prednost isticala da sam ja, iako ponekad nisam znala šta tačno želim, uvijek kristalno dobro znala šta neću. Idemo precrtati šta neću:

Ne dam ni marke na Citroena. Niti na bilo kojeg Subaru modela. Palestinsko je pitanje jači argument od svih njihovih prednosti.

Peugeota neću. Jer. Trenutno vozim peugeota.

Renault nije uspio ni ući na listu auta koja neću.

Njega kupiš nekome koga ne voliš. I onda uživaš u tuđoj patnji. Kažu da je cijela Megane linija zapravo porodično auto –  jer svi članovi moraju zarađivati da bi mogli plaćati mehaničara.

BMW vs BMV

„Nije bitno odakle je žena, sve dok je auto iz Njemačke“, kaže brat slavodobitno dok buljim u CDI skraćenice, ikseve, okseve, oznake za broj klipova… i onda preneraženo usklikne: „pa i Opel je iz Njemačke, bokte“ i munjevito odluči ne koristiti više tu rečenicu ikada u bilo kakvom automobilskom dealu, prije nego ja uspijem reći da mi je Insignia baš nekako simpa.

Dok poslije hodamo parkingom među automobilima sa kojima nisam financijski sposobna da se izborim, iz čista mira istrčim s mišljenjem da BMW kec uopće nije loš i da je dovoljno kratak i zanimljiv da mi uđe u doigravanje. I da uopće ne izgleda seljački kao svi ostali modeli i ne izgleda kao da sam godinama dilala drogu sitnoj buraniji da bih ga kupila. I nakon toga niko ne priča sa mnom narednih dva sata. Ne obraćaju mi se uopće. Tretiraju me kao onaj tip žene koja auta razlikuje po bojama. Neće niko ni da mi objasni foru sa euro standardom i klipovima. I niko neće da ide sa mnom da ga pogledamo. Niko neće da ima išta sa mnom. A Aristotel je rekao da je čovjek društveno biće. Dakle, ipak treba da izaberem ljude. Jedina BMV skraćenica koju ću u životu voljeti, će ipak ostati Veležov trio za Rio: Bajević, Marić, Vladić. Ili možda da potražim nekoga ko nije alergičan na nabrijanog Nijemca? Ako ga ikad nađem među ljudima s kojima se družim.

Uzgred, kod nas kući, kad hoće da te uvrijede, kažu: „izgledaš mi kao vozač audija“. Mislim da dalje ne treba da objašnjavam zašto se nijedan audi nije uzeo u razmatranje.

Kratka povijest obiteljskih katastrofalnih odabira

Forda je vozio najstariji adže, ladu onaj mlađi, a najmlađi ćaćin brat je vozio Fiata, i time se cjeloživotno pridbilježio za omiljenu žrtvu obiteljske šprdnje. Ćaćinu rezervnu fiestu je vozio rođak, i pri jednom izuzetno zabavnom parkiranju je uvezao ravno u jezero. Jeepa je već prevrnuo (i to na stranu) jedan od bližih krvnih srodnika, a nakon što je tuđi ford završio u kanalu, rodica iz Amerike je u svoju odbranu rekla „da nije shvatila da auto nije automatik“. Audija osamdesetku je vozio tetak kojega smo se odrekli nakon toga, a poslije smo se riješili i tetka koji je vozio BMW-a M5 „kamatarku“. Kod nas se posprdne priče o ličnim užasima sa autima prenose s koljena na koljeno i ako sada pogrešno odaberem, bit ću obiteljska legenda do kraja života i mojih unuka. 

„U izboru muža možeš slobodno zajebati, ali ne i u izboru auta“, navodno je rekla nena najstarijoj rodici kada je ova dovela budućeg muža na upoznavanje obitelji, dok su s balkona gledale kako nesretnik pred kućom upravo parkira prelijepu Multiplu. Rodica je odabrala taktiku nevještosti za svoju odbranu, no nena je zakucavala: „Onaj što je vozio passata lubeničara je ljudina za ovoga“.

Posve je jasno da ne smijem ostati upamćena kao anegdota tipa: „ovdje je Ćazim počeo kočiti…“, „cijelu smo zimu bili utrenirani kao olimpijci jer smo svako jutro gurali 2 tone teškog mercedesa 123“, „onda ti je tetka golim rukama krenula maknuti auspuh s ceste na sred Bradine“, „onda smo se sakrili kad su nam vrata od Nissana otpala na krivini“, „ćaća je samo skrenuo, i točak se sam odvojio“, „nije ni znao da mu auto ima filter dok ga nije izdao“, „Fiesta još uvijek miriše na ribu iz Boračkog jezera“…

I tako. Nije ni čudo što ne mogu da odaberem. Potapaju me informacijama kao onu fiestu onomad. I sve su prilike da me ni obiteljska slava neće zaobići, vječnija od Rumijevih stihova. „To je samo auto“, kaže mater saosjećajno (i potajno moli Boga da ne prodam bubreg za Toyotu cruisera), a jedno od srodnika posprdno nastavlja: „a pakao je samo roštilj“. Kakvo ti je auto, takva ti je sudbina, kazao bi Pjesnik da je upoznat sa mojom situacijom i preferencijama domaće policije koja samo naizgled nasumično zaustavlja u saobraćaju, a ja se već treće jutro budim s neutemeljenim optimizmom da se naš domaći međugradski prevoz vjerojatno nekako naprasno popravio. 

Ili… možda nakon što ponovo provjerim mogućnosti javnoga saobraćaja, Dacija neće izgledati tako katastrofalno. A i šta fali da potencijalno odmijenim adžu Ćazima na listi obiteljskih velikana? Kako ono moje Vijeće mudraca iz garaže kaže kad vidi da golf juri audija: ne bije boj svijetlo oružje, no srce u junaka.