Dobri stari Fićo slavi 60. rođendan

Stari šarmer u nedjelju puni 60 godina, no i dan-danas za njim se svako okreće. Vrijeme mu ništa ne može, ponekad se malo sredi, dotjera, nabaci novi “glanc” i – pravo na ulicu. Mladi šminkeri, naoružani novotarijama, nisu mu ni do koljena…

Odnosno do blatobrana, jer riječ je o legendarnom Fići, Fiću, Fićeku – automobilu Zastava 750.

To je vozilo koje je, slažu se stručnjaci iz svih krajeva bivše Jugoslavije, motoriziralo tu nekadašnju državu. Proizvodnja je počela 18. oktobra 1955. godine i trajala punih 30 godina i 10 mjeseci – posljednji Fićo je proizvodnu traku napustio 18. novembra 1985. godine.

Miroslav Milutinović, član Udruženja istoričara automobilizma u Beogradu, za Al Jazeeru prisjetio se svojih prvih susreta s Fićom.

“Ja sam 1952. godište i odlično se sećam Fiće, na kome sam u Sarajevu, gde sam tada živeo, polagao vozački ispit 1970. godine. Takođe sam posedovao nekoliko fića, poslednji 1992. godine, i vozio sam jednu trku šampionata Jugoslavije u ‘nacionalnoj klasi’. To je bilo 1976. godine u Slavonskoj Požegi”, ističe Milutinović.

Skoro milion primjeraka ovog gradskog mališana, napravljenog po licenci Fiata i njegovog modela 600, napravljeno je u Jugoslaviji.

“Tokom perioda od tri decenije, od 1955. do 1985. godine, prvo montaže, a potom i proizvodnje, Fića je napravljen u približno 923.000 primeraka, po čemu predstavlja drugo najproizvođenije vozilo u bivšoj Jugoslaviji. Zastava 101 je napravljena u oko 1,2 miliona primeraka, ali u dužem periodu, od 1971. do 2008. godine”, navodi Milutinović.

Porodična strast

Iskustva svih vlasnika su gotovo ista: Fićo je bio jednostavno i pouzdano vozilo, na kome je svaki iole napredniji vlasnik mogao sam vršiti tekuće održavanje.

Ljubav vlasnika prema metalnom mališanu često se prenosi na naredne generacije. Takav je slučaj s porodicama Antonić iz Beograda te Eminović, Bišćanima s trenutnom adresom u Austriji.

“U mojoj porodici Fića, sa manjim prekidima, vozi se od 1976. godine, kada ga je moj otac, kao mladić, prvi put i kupio. Pre svega, to je ećanje na jedna lepša i bezbrižnija vremena, kada je to bio auto kojim se cela porodica ponosila, auto sa kojim smo išli na more i bili ponosni na sebe i njega, jer je svaki put bez problema savladavao”, govori Dejan Antonić.

Njegov otac Voja kaže kako “prva ljubav zaborava nema”, a to je Fićo, koji ima posebnu emotivnu vrijednost. Dejan dodaje kako je i kod njega stvar u emocijama.

“Kod mene je u pitanju emocija iz najranijeg detinjstva, ali i sada, u odraslom dobu, jer puno stvari oko mehanike, funkcionisanja sklopa vozila, limarije… sam naučio uz oca i sa njim. Bez obzira što u kući/garaži imamo ‘ozbiljniji’ auto – jednostavno, bez Fiće garaža nije puna.”

Mnogi “Fićiste”, ljubitelji ovog automobila, širom Balkana poznaju Senada Eminovića, koga često na druženja prati 28-godišnja kćerka.

“Imam sina od 22 godine, ali i nije toliki ljubitelj, no kćerka se naprosto uživila u to sve, pa me čak počela pratiti i ići sa mnom na skupove”, ističe.

U Austriji s porodicom živi skoro 25 godina, tu je i njegov Fićo 600 D – napravljen 1955. godine, dakle prve godine proizvodnje, a vlasnik je mlađi šest godina. Vozilo je u vrhunskom je stanju, mami poglede gdje god se pojavi. Eminović ističe kako mu nikakav nije problem doći do potrebnog dijela. Dodaje i jedan kuriozitet:

“Za dijelove i nije problem općenito, a lakše mi je dobiti novi nego polovni dio.”

I stari, i mladi

Kao i kod Voje, i kod Senada je s Fićom bila “prva ljubav”.

“Ljubav prema Fići kod mene se rodila kad sam bio učenik na zanatu za automehaničara. Od tada pa do danas Fićo je auto broj jedan, uvijek je na prvom mjestu”, govori ovaj Bišćanin.

“Moga Fiću, kojeg imam već 22 godine, čuvam i pazim i uvijek imam nešto za dorađivati i sređivati. Kao što mi on zauzima jedno mjesto u garaži, još jedno mjesto zauzimaju razni dijelovi, koje i danas nabavljam.”

Premda u garaži ima luksuzni Audi A8, u ljetnom periodu vozi Fiću i to mu, kaže Eminović, čini veliko zadovoljstvo. Ova dva prijatelja prošli su mnogo (kilometara) skupa.

“Što se tiče zemalja koje sam prošao, bio sam u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovbni, Crnoj Gori, Albaniji i Srbiji, a iduće godine planiram u Istanbul. Druženja [s drugim vlasnicima] su bila u Njemačkoj, Sloveniji i Hrvatskoj, a već sam dobio poziv za Švicarsku.”

Varešanin Darko Drijenčić ima 24 godine, prije pet godina je položio vozački ispit i čest je učesnik na skupovima “Fićista”. Često je za volanom svog ljubimca.

“Prošle, a i ove godine sam išao na skupove u Rijeku. Ove godine sam napravio put preko 1.300 kilometara: Vareš – Mostar – Posušje, pa preko Zadra do Rijeke…”

“A ljubav prema tom autu, to je nekako spontano. To je vozilo koje je na neki način obilježilo povijest ovih prostora. Fiću mi je imao otac prije rata, pa moj brat, pa eto i ja sam ga nekako zavolio. Moj brat je vozio Fiću kada je položio i nakon dvije-tri godine vozanja smo ga prodali. Meni je to uvijek bilo krivo. Onda sam ja kupio Fiću kada sam položio, vozio ga godinu i nakon te godine ga prodao”, kaže.

Put na more s prijateljima

Nakon pauze od dvije-tri godine, Drijenčić se ponovo odlučio na kupovinu Fiće, i to ne bilo kojeg.

“Nakon pauze, uspio sam kupiti opet onoga istog Fiću kojeg je moj brat posjedovao.”

Za Al Jazeeru je ispričao jednu anegdotu sa Zastavinim vozilom.

“Nisam još ni položeno imao, ali sam, naravno, imao Fiću, plavog. Dvojica prijatelja i ja jednu večer skontamo da ćemo ujutro s Fićom na more, bilo je to ljeto 2009. godine. I stvarno, ujutro ustanemo, malo se spremimo, nekog alata, dijelova i put pod noge!…Naravno, plijenili smo pažnju na svakom koraku.”

Posebno zanimljivo je bilo to što su njih trojica i spavali u Fići tri noći.

“Naravno, mladi i ludi, bez mnogo love, parkiramo Fiću pored magistrale, izvadimo prednje siceve i nekako se sklupčamo. Ujutro oko pet-šest sati se, naravno, probudimo ukočeni, vruće nam, mušica i komaraca milion… Vratimo siceve u Fiću, spremimo se za plažu, okupamo se, pa još odspavamo na plaži, da nadoknadimo.”

Fićo je za mnoge, bilo da su vlasnici jednog ili imaju samo ogromnu želju da to postanu, sada nešto izuzetno. Automobil za ponos, hvalisanje, što bi se reklo u Sarajevu – “za ponekad i pođahkad provozat'”.

Tokom njegove proizvodnje to nije bilo tako.

“Za sve starije od 45-50 godina Fića je ostao u sećanju kao najmasovnije vozilo koje se moglo videti u saobraćaju na putevima bivše SFRJ, a za većinu od njih je bio i prvi automobil, za koji se, po nepisanom pravilu, vežu pozitivne i nostalgične emocije”, navodi Milutinović iz Udruženja istoričara automobilizma u Beogradu.

Prostor za Yugu

Kada je tako, zapitat će se neko – zašto se onda nije još proizvodio u Crvenoj zastavi u Kragujevcu?

“Proizvodnja Fića je prestala 1985. godine, ne usled pada tražnje, već usled limitiranih proizvodnih kapaciteta fabrike. Fabrika je u to vreme imala velike izvozne planove u okviru projekta Yugo Amerika, pa je Fića žrtvovan da bi ustupio svoje mesto na proizvodnoj traci u korist savremenijeg Yuga”, objašnjava ovaj poznavalac prilika.

Ono što je zanimljivo, to je da su i najmlađe Fiće, dakle proizvedene 1985. godine, upravo ove godine stekle “pristupni uslov po FIVA-i (30 godina) da budu vrednovani kao istorijska vozila“, dodaje Milutinović, koji se na upit o nekoj anegdoti, zanimljivosti o Fići, prisjetio ovoga:

“Umesto anegdote, navešću da je u takmičenju ‘Ko će više u Fiću’, organizovanom 1969. godine, pobedila ekipa srednjoškolki iz Travnika, sa 26 devojaka koje su stale u vozilo predviđeno za četiri putnika.”

Ko se iole razumije u automobile, njihove motore ili barem ima dobru memoriju zvukova, Fićin reskantni glas će lako prepoznati u vrevi svakodnevnice, pokušat ga uočiti na ulici i, ako ništa, pogledom i osmijehom ispratiti tog vremešnog mališana.

Ima Fićo mnoge savremenike koji se i danas pojavljuju na asfaltu, kaldrmi – balkanskim putevima, no rijetko koji ima status kultnog simbola, vjerovatno zbog svoje skromnosti, jednostavnosti, nenametljivosti, karakteristika koje su i kod ljudi u današnje doba prilično rijetke.