U Podripcima svaka porodica ima bar pet stabala trešnje

Nepregledna stabla trešanja-ašlama, po kojima je područje Podripaca poznato već decenijama, i danas su glavno obilježje ovog pitomog bugojanskog sela u Mjesnoj zajednici Drvetine.

Mještanin Almir Buljina kaže da svako domaćinstvo u ovom kraju posjeduje najmanje pet stabala trešnje, te da nadomak porodične kuće i sam ima tridesetak stabala, sorti za koje mnogi kažu da su i najbolje.

– Radi se o bijeloj i crnoj trešnji, koje su u narodu više poznate kao trešnje “bosanke”. One su ranije bile još zastupljenije na ovom području, a s obzirom na to da je posljednjih godina povećan interes ljudi za trešnje iz Hercegovine – kazao je.

Ističe da je trešnja ove godine rodila kao nikada i da, zbog ostalih obaveza na imanju, ne stiže obrati sav urod od kojeg će većina, nažalost, ostati na granama.

– Teško je bilo obrati svu trešnju koju imamo. Tek manji dio ponudili smo kupcima na zelenoj pijaci. Inače, od trešnje se i ne može nešto posebno napraviti, možda neki džem ili slatko, ali ovdje to malo ko radi, jer se nema vremena – istaknuo je.

Smatra da je velika šteta što tone trešanja propadaju, i da bi najbolje rješenje za stanovništvo ovog dijela Bugojna bilo kada bi se organizirao siguran otkup.

Slično razmišlja i njegova supruga Ševala, koja mu pomaže u poslu oko imanja, zajedno s trojicom sinova.

Oni se posljednjih godina bave stočarstvom i uzgajaju razno povrće na više parcela, a odnedavno i u plasteniku, koji im je donirala jedna humanitarna organizacija.

– Tu imamo paradajz jabučar i volovsko srce, paprike baburu i rogu, te krastavac kornišon. U blizini je malinjak, koji smo podigli prije tri godine – naglasio je.

Almir je uvjeren da svako ko želi može od poljoprivrede pristojno živjeti, pogotovo ako bi s viših nivoa bili osigurani poticaji, koji bi pratili razvoj određenih kultura, i nabavku neophodnih mašina.

– Mi smo uspjeli kupiti ono osnovno što nam treba, traktor, kupilicu, kosilicu, zubaču, plug, prikolicu… Za druge mašine se snalazimo, kad nam zatrebaju. Uglavnom, živi se solidno, a da se nešto može “ušparati”, ne može – kaže ovaj Bugojanac.

Dodaje da se školovao za obućara i da se tim zanatom, zbog rata u kojem je ostao invalid, nikada nije bavio.

– S obzirom na sve okolnosti, za sebe mogu reći da sam “penzioner koji se bavi poljoprivredom” – smiješeći se, kaže na kraju.