Tradicija duga 134 godine: Evropska unija cijeni ručni rad kovača iz BiH

Kovačnica “Sakramentski” iz Bijeljine izvozi 80 odsto svojih proizvoda u zemlje Evropske unije (EU). Ne bave se serijskom proizvodnjom, svaki komad gvožđa je unikatan, u svakom trenutku mogu da zaposle još novih radnika. Međutim, kažu da nema zainteresovanih te da će možda radnici iz zemalja EU dolaziti u Bosnu i Hercegovinu.

Iako je kovačka tradicija u porodici Vasilija Mitrovića iz Bijeljine duga 134 godine, kada se on odlučio da kupi mašine za obradu gvožđa mnogi su mu se podsmijavali. Danas, pak, proizvode od kovanog gvožđa izvozi u EU, a u njegovim radionicama stasavaju zanatlije deficitarnih poziva.

“U ovom proizvodu mašine su faktor maksimum 30 odsto, a 70 odsto je u ovom poslu faktor čovjek. Razmišljao sam i o tome kako robotizovati varenje, ali to je prosto nemoguće. Ovdje nema serijskih proizvoda, ovo je sve ručni rad. Svaki komad mora čovjek da dotakne i to, nekada računamo, jedan komad mora sedam puta da se dotakne da bi bio montiran na mjesto gdje je namijenjen”, priča Vasilije Mitrović.

Prvi proizvod iz kovačnice Mitrović je izvezao u jednu francusku kuću 2003. godine. Nakon toga, dvorišne ograde, kapije, stolice, kreveti i drugo, počeli su da dospijevaju i u Švajcarsku, Austriju, Njemačku, Švedsku, Holandiju, ali i u arapske zemlje.

“Da bi se neki proizvod napravio potrebno je nekih 45 dana. Međutim, pitanje je šta je proizvod – proizvod imate od 100 metara do 1.000 metara. Sad smo radili za austrijsku kompaniju jednu ogradu 7.000 metara dugu, gdje smo to isporučili za nekih 25 radnih dana”, pojašnjava on.

Vasilije Mitrović ističe da se u poslu koji obavlja sa EU odvija dvosmjerna komunikacija jer, ako sirovinu nije moguće nabaviti u Bosni i Hercegovini, ona se nabavlja iz zemalja Unije.

“Otprilike 60 odsto nabavljamo iz Zenice, proizvod je znači zenički. Gdje god vidim da mogu da uzmem u Bosni i Hercegovini proizvod, a da ga mogu dobro prodati u EU, tad sam najponosniji. Većina toga dolazi iz Italije, Češke, Slovačke, manje iz ovih istočnih zemalja jer je loš kvalitet. Sve se proizvede ovdje. Možda neki sitni detalji koji nam se ne isplate toliko raditi, nabave se iz okolnih zemalja, a pretežno se orijentišemo prema njemačkom proizvodu jer je mnogo kvalitetniji, dugotrajniji”, ističe.

Zemlje EU nisu dozvolile neograničen boravak radnicima iz Bosne i Hercegovine, pa u nekima od njih montažeri mogu provesti tek sedam dana ili čak manje. Ukoliko ih inspekcija zatekne da postavljaju proizvode, kazne za njih, ali i za preduzeće, su velike.

“Dobre su strane što to mi možemo da izvezemo bez carine, dobre su strane što možemo nesmetano da hodamo. Loša strana je što ne možemo mi da montiramo. Tu su nam najveći gubici, u montaži je najveći novac. Znači, idete i prodajete radnu snagu. Uvijek smo nekako pod stresom – hoćemo li dobiti posao ako mi ne montiramo? Gubi se do 30 posto. Ako je proizvod 100 evra, mi gubimo 30 evra. Ako je posao 100.000 evra, gubitak je 30.000 evra… Bilo bi obostrano zadovoljstvo, i EU bi tu imala korist, zato što bi ti radnici morali da spavaju, da se hrane, da troše”, riječi su prvog majstora bijeljinske kovačnice “Sakramentski”.

‘BiH mora što prije u EU’

Vasilije Mitrović u kovačnici trenutno zapošljava 30 ljudi. Kaže da ima potrebu za novom radnom snagom, ali da je izvjesnije da će u narednom periodu zaposliti nekoliko Nijemaca sa iskustvom u ovom poslu, nego domaćih radnika.

“Nama nedostaje radne snage. Zbog čega ljudi neće da dolaze da rade, ne znam. Kad roditelji dovedu djecu ovdje, sinove od 25 godina, oni rade dva – tri dana i onda kažu: ‘Ovo nije za mene’. Vjerujte mi da sam juče prvi put pomislio da otvorim srednju školu, mašinsku školu, gdje bi pokušavao da usmjeravam i obrazujem ljude, da budu ta djeca srećna. Inače, zanatlije su u svijetu najbogatiji ljudi. Kad sam počinjao raditi, tražio sam učenike da dolaze na praksu, a u školama su rekli da ne šalju učenike u privatne firme?!”, navodi.

Dok protivnici pridruživanja EU govore da će članstvo značiti nazadovanje i gubljenje trenutnih pozicija i prirodnih bogatstava, Mitrović je drugačijeg stava.

“Bosna i Hercegovina mora što prije ući u EU! Bezuslovno! Tad bih ja stavio u moje vozilo četiri radnika i poslao ih u Beč da montiraju, u Berlin, u Štutgart, u Minhen, u Cirih, u Pariz… Ne samo naša firma! Tad bi poljoprivredni proizvođač natovario svoju papriku, otišao u Beč i prodao. To je jedina barijera koja postoji, da što prije i bezuslovno uđemo u Evropsku uniju. Znači, političari nemaju razloga o tome da razmišljaju… Moramo u EU. Sve je drugo daleko. Evropa je tu najbliža”, zaključuje Vasilije Mitrović.