Seoski turizam siguran generator održivog razvoja BiH

Naučna djelatnica i privatna poduzetnica Marija Knežević iz Banje Luke dokaz je da žena, uz mnogo truda, volje može biti uspješna u biznisu pritom ne zapostavljajući porodicu i osjećaj ljudskosti, što bi trebalo da bude osnovna karakteristika svakog čovjeka.

Dekanesa Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Banjoj Luci Knežević u razgovoru za Fenu upozorava da je seoski turizam, u kombinaciji s poljoprivrednom proizvodnjom i agroturizmom, siguran generator održivog razvoja BiH za duži period. Ako to ne prepoznamo stranci će doći gazdovati našom zemljom, a mi ćemo biti najamnici na sopstvenom ognjištu.

Naglasila da je, za bolji ambijent za razvoj preduzetništva u našem selu, potrebna politička stabilnost i poboljšanje imidža države, brendiranje i zaštita domaćih proizvoda (sir, kajmak, meso…), edukacija svih aktera turizma u selu, ali i smanjenje predrasuda.

Osim što radi kao profesorica Univerziteta i dekanesa Fakulteta za turizam i hotelijerstvo Knežević održava seosko gazdinstvo i porodične hotele, koje su preuzeli njeni sin i snaha.

– Generalno misli da je budućnost život i rad na selu, biznisi u selu i život bliže prirodi – naglasila je.

Sklona je mišljenju da su „muškarci odveli žene sa sela“ u vrijeme industrijskog razvoja gradova pedesetih godina prošlog stoljeća, potom sedamdesetih odlaskom na privremeni rad u inozemstvo, a sad je na ženama da učine obrnut proces „povratak selu, imanju, porodici i zdravom i sigurnom životu“.

– Kažu da će preživjeti oni koji imaju “komad zemlje i u blizini izvor pitke vode“. To dokazuju globalne katastrofe, koje te ljude, gotovo i ne dotiču – naglašava.

Smatra da žene imaju niz prednosti kad je u pitanju biznis posebno na selu.

– Žene su kreativnije, inovativnije, bolje organiziraju vrijeme, prirodno su zdravije i otpornije, komunikativnije, odgovornije. Žene rade poslove s ljubavlju, rade više poslova istovremeno, bolji su rukovodioci, pedagozi,nisu karijeristi, niti pohlepne i pare im nisu najvažniji rezultat biznisa – naglasila je.

Žene u biznisu, dodaje, ne trebaju očekivati podršku, jer žena na Balkanu je poseban tip.

– Žena na Balkanu zove podrškom i zadovoljstvom da joj muž „ne smeta“ da se ostvari kao ljudsko biće, radnica ili poslovna žena, a ni ne očekuje da joj u tome, na bilo koji način, pomogne. Ona mora biti sretna što će biti podrška „uspjehu supruga“ i što će on i sav njen uspjeh pripisati sebi. Ali, to sve našu ženu ne ruši nego je jača, tako ona postaje samostalna i uspješna. Važno je samo ne odustati – poručila je.

Profesorica Knežević napominje da je tajna uspjeha u činjenju dobrih djela kome god, kad god i kako god se to može, snivanju i intenzivnom radu na ostvarenju tog sna, komuniciranju jer se tako uvećava vlastita i energija drugih ljudi, ali i praćenju i prilagođavanju promjenama.

– Nije novac najvažniji kapital za početak. Bitna je ideja, zdravlje, upornost, volja i plan. Novac onda dolazi sam – poručila je Knežević.

Dotakla se i pomoći biznisu na selu u Republici Srpskoj i izvora od kojih je, i sama dobivala poticaje za svoj biznis na selu. Među njima su Agencija za promociju stranih ulaganja (FIPA), Investiciona razvojna banka, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo trgovine i turizma RS-a, Agencija za razvoj malih i srednjh preduzeća u RS-u, Razvojna agencija grada Banja Luka (Razvojne agencije pojedinih gradova), Fond za razvoj sela.

Profesorica Marija Knežević završila je Filozofski fakultet (grupa Filozofija i sociologija), magistarski (sociologija naselja: Urbana sociologija) i doktorske studije (Menadžment turizma i hotelijerstva) u Beogradu gdje je stekla i zvanje doktor nauka o menadžmentu.

Potječe iz seoske obitelji s devetoro djece. Njen otac imao je 500 duluma zemlje kod Banje Luke i želju da mu djeca pomognu na imanju. Međutim, svi su se oni željeli školovati što je njega povrijedilo, te je sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustio njih i majku i otišao u Švicarsku na „privremeni rad“ i nije se javljao dvadesetak godina.

– Život nam je bio težak. Nismo bili siromašni, ali smo se morali sami školovati, a onda pomagati majci na imanju. Od nas devetoro – dvoje su doktori nauka, troje su završili fakultete, a ostali više škole. Tokom školovanja radili smo i jedni druge školovali, naučili smo da su za uspjeh u životu važni rad i pomaganje drugima – priča ona.

Nakon završetka studija u Beogradu, udala se i zajedno s mužem vratila u Banju Luku. Dobila je mjesto profesorice u srednjim školama, ali suprug nije nikad dobio zaposlenje kao profesor geografije.

– Zbog njega sam stalno smišljala šta dodatno da radimo, nisam željela da se osjeća kao „domaćica“. Sve sam to radila usput i smišljala dodatne aktivnosti, koje smo zajedno radili. Ubrzo smo imali i dvoje djece – prisjeća se.

Osamdesetih godina radili su prve multilevele, od cirkularnih pisama do prodaje AMC posuđa. Prvi novac zaradili su u Privlaku kod Zadra gdje su tokom ljeta držali pijacu voća i povrća. Za dvije sezone držanja pijace napravili su kuću s poslovnim prostorom u Banjoj Luci i kuću na moru. Zajedno s mužem osnovala je Trgovinu građevinskog materijala EKO&MMM i Stambenu zadrugu “Ekodom” i u periodu pred rat u BiH zapošljavali su oko 300 radnika u desetak stovarišta.

– Poslije rata specijalizovala sam se za obnovu kuća za povratnike i napravila više od hiljadu kuća u BiH i bila među pet najvećih izvođača radova u BiH – kazala je.

Posjeduje tri porodična hotela kod Banje Luke i seosko gazdinstvo na imanju roditelja gdje se bave proizvodnjom organske hrane, edukativnu farmu za učenike i studente i dom za starije osobe u kombinaciji s centrom za odvikavanje. Taj koncept je u toku, mada je za njega bila na takmičenju najboljih poslovnih ideja jugoistočne Evrope u Budimpešti 2014. godine.

Ističe suradnju s udruženjima kao što je Sigurnosna kuća za žene, Centar za odvikavanje žena (u fazi otvaranja), Udruženje agronoma i turizmologa Rada, Fakultet za turizam i hotelijerstvo, Centar za razvoj sela te nekoliko udruženja žena.