“Samo što još ne traže da ribe imaju ličnu kartu”

Slatkovodna i morska riba iz Federacije BiH našla je svoje mjesto u Evropskoj uniji još prije devet godina. Nažalost, iako su kao jedina branša dobili izvozni broj za Evropsku uniju, domaće vlasti raznim spletkama, užasnim nametima, lobiranjem i guranjem problema pod tepih pletu mrežu oko proizvođača ribe s ciljem da ih potpuno unište.

Jer, kako drugačije objasniti, pita se Dževad Handžar, jedan od najvećih proizvođača ribe na Neretvi, to što im nije isplaćena šteta nastala usljed ogromnog plimnog vala prije šest godina, a o čemu postoje odluke i Federalne vlade i Federalnog parlamenta, ili što im nisu isplaćena kapitalna ulaganja. U najkraćem, od države ne dobivaju skoro ništa.

Od momenta dobivanja izvoznog broja, tvrdi Handžar, domaće vlasti rade samo na urušavanju i stavljanju novih nameta na ribarstvo. Tako proizvođači ribe danas imaju više od 100 parafiskalnih nameta na kilogram ribe!

– Konkretno, resorni ministar Šemsudin Dedić, pored toga što nam nije isplatio štetu, nije usvojio ni naše žalbe kad nam je na Neretvi skinuto 65 kafeza. To je bilo, otprilike, 150 tona konzumne ribe manje, a odmah i manje doprinosa državi. Zaista nam nije jasno zbog čega se to radi u eri kad nam mladi masovno odlaze i kad imamo, evo, zdravu proizvodnju. On naše probleme, naprosto, gura pod tepih i, umjesto da sve više idemo prema Evropi, nama prijeti urušavanje – govori nam Handžar.

Žalosna je činjenica, dodaje Handžar, da Bosna i Hercegovina uvozi 75 posto hrane, što je svojevrsna uzbuna, a još je žalosnije to što naša zemlja postaje deponija smeća uvoznog lobija.

– Mi smatramo da se oko ministra Dedića nalaze pojedini uposlenici koji su lobisti i koji aktivno rade na uništavanju svega onoga što je domaće. Jer, podijeljeno je osam milijardi maraka bez kontrole i u tom iznosu nema naših odluka Vlade FBiH, koje su direktno trebale spasiti proizvodnju da su to na vrijeme dali. Pa, samo je na Neretvi bilo 12 registriranih firmi, odnosno 50 posto ukupne državne proizvodnje pastrmke, a zahvaljujući ovakvoj politici, mi smo se danas sveli na četiri. Odluke Vlade i Parlamenta o saniranju ribarstva na rijeci Neretvi nisu salvete za brisanje ribljih suza – ogorčen je Handžar.

I Ante Mušan, predsjednik Grupacije slatkovodnih i morskih ribara, kaže nam da je ribarstvo spalo na niske grane.

– Izgleda, ko ima svoj novac, i to veliki, može opstati, jer poticaji se ne isplaćuju. Ljudi, naprosto, nemaju novca da kupuju hranu za ribu. Iz Federacije se izvozi poleđena riba, ali ne i živa. I to nam je veliki problem. Zbog čega to mi ne možemo izvoziti živu ribu u Evropsku uniju kad je poznato da je naša voda čistija nego ijedna u Evropskoj uniji, što se, naravno, direktno odražava na kvalitet ribljeg mesa – govori Mušan.

Poznata je, dodaje on, i činjenica da se već 50 godina poribljava rijeka Neretva, što je, napominje, obaveza dvije elektroprivrede i resornog ministarstva. No, kaže, i to je, zbog njima nepoznatih razloga, zaustavljeno.

Isti problemi muče i proizvođače ribe u Krajini.

Kako nam kaže Zijad Tahrić, član Grupacije iz firme “Riz” – Krajina, od svih nivoa vlasti, od općinskog do državnog, niko ne vidi šta znači biti proizvođač, pogotovo u bh. prostoru.

– Svi traže samo namete, a niko ne želi pomoći. Imamo tržište, imamo proizvodnju, samo trebamo jaču podršku, prvenstveno države i resornog federalnog ministarstva. Jednostavno, nema kapitalnih ulaganja i nema rješavanja problematike na terenu. Ako mi u farmi tačno znamo šta trebamo raditi da dođe do proizvodnje, tako bi i nadležni trebali znati šta su njihove obaveze, koje će pomoći svima nama. Jer, što mi budemo više proizvodili, više ćemo puniti budžet i više ćemo zapošljavati. Ne treba posebno podsjećati da su u ovoj državi najveći problemi nezaposlenost i odlazak mladih – zaključuje Tahrić.

– U vještačkom uzgoju, mi smo jedni od najstarijih u Evropi, čak i od vodećih ljudi u Norveškoj. Jer, kad smo mi na vrelu Bosne imali mrijestilište, Norvežani su u moru lovili mrežama. Prije rata smo imali 600 kafeza, a sad ih nema trećina. Brojni oni koji su započinjali ovaj biznis, otišli su s familijama vani. I prije su ljudi išli u Njemačku, a sad ide dijete u bešici i zaključavaju se kuće na dva sprata radi ovakvih stvari. Mi ništa ne tražimo osim prava na rad, ali nam se non-stop podmeće i smeta preko raznih institucija, toliko da ljudi, jednostavno, kažu: “Više ne možemo.” Samo što još ne traže da ribe imaju ličnu kartu – ističe Handžar.