Preko Facebooka do posla u Njemačkoj?

Mnogo je grupa i na Facebooku i na drugim mrežama za osobe sa prostora bivše Jugoslavije koje se bave zaposlenjem u Njemačkoj. Ali se lako može naći i dobrih savjeta i budalaština, pomoći – i mnoštvo prevaranata, piše Deutsche Welle.

Još do prije nekoliko mjeseci je Danijel Horvat vozio međunarodne autobusne linije, od Zagreba pa kud treba, najčešće do Frankfurta. Za volanom je sjedio i po dvadeset sati bez pauze, godišnji odmor je bio fantastika, a plaća – minimalac plus dnevnice. „Od onih sam koji će reći da je novac najmanji problem. Problem je sve drugo kod nas. Ako hoćeš raditi i zaraditi dobre novce, ne možeš imati život. Ne poštuju se propisi i zakoni.”

„Onog trenutka kad sam odlučio dići ruke od svega kod nas, kad sam vidio da tamo nema smisla, a da mogu bolje i više počeo sam se javljati na ovim grupama na Facebooku kako tražim posao”, priča ovaj 29-godišnjak za DW. „Sve što sam saznao o odlasku u Njemačku je preko te društvene mreže.”

Grupa na socijalnim mrežama ima raznih, zovu se „posao u Nemackoj – pomoc – informacije”, „Idemo u Njemačku – narodna grupa”, „posao i stan u Njemačkoj” i neke imaju i po 50.000 članova. Princip je jednostavan: svaki član grupe može pitati ili odgovoriti na pitanje drugih što je povezano sa zapošljavanjem, studiranjem, potrebnim dokumentima ili pikanterijama svakodnevnog života u Njemačkoj.

Danijel Horvat

To je mjesto susreta ljudi koji očajnički žele napustiti prostor bivše Jugoslavije i onih koji su u tome već uspjeli. Administratori grupa upozoravaju na zabranu bilo kakvog vrijeđanja, pogotovo na nacionalnoj osnovi. Tako, dok ispod videa na Youtube-u ili tekstova na portalima traju neprekidni ratovi anonimnih komentatora u kojima se prijeti i novim srebrenicama, olujama i ćele-kulama, ove grupe na socijalnoj mreži su oaze normalne komunikacije. „Ovdje smo svi sa istom mukom koja nas je natjerala, zato budimo složni i pomozimo jedni drugima za bolje sutra”, piše osnivač jedne od skupina na Facebooku.

„Još dva mjesta fraj”

Na njima se nađe svašta: na primjer, traži se „ženska osoba do 35 godina sa EU papirima” za rad na šanku u jednom baru u Rosenheimu. Obavezno znanje „našeg jezika”, njemački ne mora. Plaća do 1.500 eura neto. Nije bordel, sigurno, uvjerava navodni vlasnik bara. Zašto traži samo mlade žene? „Zato što mi ne trebaju babe za šankom u baru gdje je većina gostiju između 25 i 40 godina. Hvala vam na razumijevanju, pametnjakovići.”

Drugi korisnik nudi tečajeve za njegovatelje starijih osoba, jedna djevojka iz Zrenjanina pita kako se spaja porodicu ako joj muž radi u Njemačkoj, javlja se i stanovnik Jagodine koji se nudi kao radna snaga. Piše „radio sam u vešeraju na valjku i pakovanju odijela, volim da bude sve uredno i čisto”. Jedna članica pita koliki je otkazni rok u Njemačkoj. Profil „Prijevoz Putnika” kaže da za osmi januar imaju „još dva mjesta fraj” od Slavonije do Njemačke…

Danijel Horvat je u tom svaštarenju ipak imao sreće. „Jedan čovjek – koji mi je sada kolega – je ponudio da se javim u kompaniju gdje on radi, da je sve stabilno i sigurno. To sam i učinio. Ali uvijek kada nešto dogovaram ili tražim preko Facebooka, dobro provjerim profil i prosudim da li je lažan ili se radi o pravoj ponudi”, savjetuje Horvat.

„Svašta ljudi tamo pišu, često se nasmijem i nikada mi neće biti jasno kako naši ljudi nasjednu na neke fore. Kad oglas za posao izgleda nerealno ili profil onoga ko objavljuje nema ranije objave – ne znam zašto se ljudi na to obaziru.”

I eto sada Danijela za volanom autobusa prigradskih linija 85 i 86 koje idu kroz idilična hesenska mjestašca kompliciranih imena: uzduž rijeke Majne se redaju Obertshausen, Seligenstadt, Mainhausen… Plaća je pristojna, kaže kako je hrana jeftinija nego u Zagrebu, odmor i slobodni dani svetinja. „Potpuno druga priča”, dodaje Horvat.

Balkanci varaju Balkance

Ipak, pogotovo u socijalnim mrežama treba biti oprezan. Više sagovornika nas upozorava da na tim grupama haraju prevaranti. Postave lažne oglase za posao, a kada neko zagrize šalju mu direktne poruke preko FB ili telefona. Obećavaju brda i doline, samo ako očajnik u potrazi za poslom uplati koju stotinu eura za autobusnu ili avionsku kartu, možda za sređivanje dokumenata… Ko nasjedne, može se oprostiti od svog novca.

„Prateći sve grupe i komentare, nisam još naišao da je neko prevaren od njemačkog poslodavca, varaju samo Balkanci”, kaže za DW Hasan Sejdić makar bi i kod Nijemaca svakako savjetovali oprez: lopovluk ne poznaje granice. Sejdić je postao poznat u Sarajevu i izvan njega kao koordinator Udruženja nezaposlenih koje je organiziralo i brojne proteste. Njemu se čini najvećim problemom što se za termin kako bi se dobila radna vize u ambasadama zemalja EU u BiH čeka mjesecima, a bolje nije ni u Srbiji.

On upozorava na sve ponude gdje se traži neki iznos unaprijed: „Uvijek kažem: ne uplaćujte nikome ništa! Prava posrednička agencija uzima proviziju od poslodavca.” Ima slučajeva da se prijevoz naplati i doista organizira, ali da nesretnici završe u nekoj pustoši čekajući na nepostojećeg poslodavca. Ili da prevaranti odvuku ljude na „probni rad” za koji navodno nije potrebna viza, a na kraju rade na crno, često i bez plaće.

Nemanja Panić

Nemanja Panić, programer iz Novog Sada, nije se uzdao u društvene mreže nego je i sa tada još skromnim znanjem njemačkog pratio službene stranice iz Njemačke i tekstove DW o ovoj temi. „Gledao sam i neke naše forume i hrvatske, ali tamo ljudi pišu gomilu neistinitih informacija. Pogotovo oko visine plaća, uvjeta… Pretjeruje se. Ima onih sa predrasudama o Nijemcima, a ima onih koji ističu samo pozitivne stvari.”

„Država mi sve uzme”

Panić je već nekoliko godina u Berlinu odakle je počeo pisati veoma čitan blog „Dva kofera u Berlinu”. On je mnogima postao izvor informiranja o životu i prije svega birokratskim preprekama u Njemačkoj. Daleko najčitaniji tekst mu je o tome kako dobiti radnu vizu: pročitalo ga je preko 40.000 korisnika. Panić je osvojio povjerenje jer piše provjerene informacije i prenosi službene izvore. Zašto su mnogi spremni povjerovati i prevarantima i dezinformacijama? „Očaj igra priličnu ulogu, na žalost”, kaže Panić.

„Ljudi po internetu pišu recimo da su plaće četiri, pet ili šest hiljada eura, ali ne spomenu da je to bruto iznos” i smije se. „To dobra plaća, čak i ako je bruto, ali ipak… Ima onih koji se žale da im država ‘uzme’ 40 posto. Pitam se: ljudi, da li ste normalni, jeste li ikad čuli za doprinose? Razina davanja je zapravo slična kao u Srbiji.” Ali u zemljama bivše Jugoslavije se računa samo ono što se dobije „na ruke”, nikoga ne zanima koliko poduzeće plaća davanja za zaposlenog. Tako onda dolazi do tog „njemačkog” bruto-iznosa.

Vozač autobusa Horvat i dalje prati grupu na Facebooku koja ga je dovela u Njemačku, samo što je sada sa druge strane: daje savjete i pomaže. „Treba razmisliti, nikako ništa ne rješavati na brzinu. Onda se može dobro proći”, kaže on. A kada je riječ o prevarantima, tu je slično kao u pravom životu: tko odmah traži da mu vjerujete i traži novac unaprijed, gotovo sigurno je prevarant.