Poljoprivrednici u problemu: Nema radnika ni za 1.000 KM

Loši plasmani, nedostatak radnika i vremenske neprilike samo su neki od problema vrijednih lijevčanskih poljoprivrednika, koji nisu sigurni koliko će se još moći boriti sa njima, a kako kažu, zbog svega toga, opstaće samo oni najuporniji.

Mnogi od njih u svojim plastenicima više vremena provode nego sa najmilijim članovima porodice i trude se da i pored brojnih problema dobiju kvalitetan urod.

Ekipa “Nezavisnih” posjetila je selo Gornji Karajzovci, kod Bosanske Gradiške, koje je poznato po tome što svaka kuća ima mnogo više plastenika nego čeljadi – članova familije.

“Zimus, kad svi spavaju, mi ložimo vatru. Samo muki lavež pasa u gluho doba noći isprati nas dok palimo peći. Dok založimo sve peći, imamo vremena dva sata odspavati pa opet ustajemo ložiti, ali takve su ti zime kod nas koji imamo velike površine pod plastenicima. Ove godine bilo je i onih koji su potrošili i 250 metara drva jer je u januaru bio žestok minus”, ispričali su mještani.

U jeku sezone teško je naći radnike, jadaju se proizvođači, iako ima domaćinstava koja nude platu od 1.000 KM, sa dva topla obroka i prevozom.

“Tu baš ima problema jer ovi mladi ljudi ne žele da rade ni oko svojih plastenika, a kamoli da rade za nekoga”, priča proizvođač Rade Dobraš, koji na svom imanju uzgaja paprike, kupus, krompir i lubenice. Zatekli smo ga u pripremi za treću berbu paprika, oko kojih ima mnogo posla, a rod mu bude 50-60 tona. “Stvarno je teško raditi sa paprikama, berbe su najteže, ima tu mnogo posla”, ističe Dobraš i dodaje da u plasteniku uzgaja samo paprike, dok ostalo gaji na otvorenom.

Lubenice, kojih proizvede stotinjak tona, kaže, stići će za dvadesetak dana, a pitanje je kakva će biti njihova cijena. Glavobolju često imaju upravo zbog cjenovnika.

“Nije svaka godina ista, u jesen, recimo, bude dobra cijena paprika, ali prošle godine bila je ispod prosjeka. Guši nas uvoz lošeg povrća iz inostranstva, dok od nas traže da svaka paprika koja prođe kroz otvor od sedam cm ne može u prodaju”, kaže Dobraš.

Branislav Stajičić u plastenicima njegova majka i on gaje više od 20 vrsta cvijeća.

“Nemamo mi nešto mnogo profita od cvijeća. Volimo to što radimo, ali to nije ni blizu onako kako bi trebalo biti. Da nam nema kupaca iz Federacije BiH, mi bismo davno zatvorili, a što se tiče naših ljudi, ne bismo prodali ništa”, kazao je Stajičić. Od cvijeća se, kaže, ne može živjeti pa drže krave i talad i obrađuju 55 hektara zemlje, gdje najviše imaju žita.

“Cure neće nas momke sa sela. U početku bude sve dobro, a kad dođe vrijeme za ženidbu, sve bi one stan i grad. Ima i ovdje vrijednih i čestitih cura, ali nama se nekako uvijek dopadnu one koje kasnije neće na selo”, kaže pomalo šaljivo Branislav.

U prilog tome govori podatak da je u seoskoj školi osamdestih godina bilo preko 40 đaka, a danas ih ima desetak. Mladi odlaze u gradove, malo se kuća sagradilo u poslednje vrijeme, a nekoliko domaćinstava je prazno.