Niskotarifne avio kompanije: Zašto su karte tako jeftine?

Ne vjerujte ponudi koja zvuči predobro da bi bila istinita, upozoravaju nas posebno danas kada smo sa svih strana bombardirani nizom proizvoda i usluga s prihvatljivim cijena, akcijama, popustima i sniženjima.

Takav je slučaj i kod niskotarifnih avio kompanija. Među njima najveći i najpoznatiji je Ryanair koji s 362 linije leti u 22 države. Veliki razvoj kompanije uslijedio je nakon deregulacije avio saobraćaja u Evropi 1997. Slavu je ova irska kompanija na svojim počecima stekla kada je karte ponudila po cijeni od samo jednog centa, a iako karte po tim cijenama više ne prodaju, na nizu njihovih relacija moći ćete letjeti za samo 10 eura. A cijene se i dalje spuštaju, piše The Economist.

Nedavno su izdali posebno upozorenje kako je na evropskom tržištu sve veći broj kompanija koje konstantno spuštaju svoje cijene, čak i više od očekivanog. Ovaj se prijevoznik unatoč oštrijoj konkurenciji nada kako će u ovoj godini ostvariti profit oko 1,1 milijardi eura.

Zapravo se postavlja pitanje kako takve kompanije ostvaruju svoj profit s obzirom na niske cijene prevoza koje nude. Primjera tako pristupačnih cijena ima niz, pa se tako može po cijeni od 99 dolara preko Norwegiana, jednog od konkurenata Ryanaira, otputovati iz Oaklanda u Kaliforniji u London.

Često su cijene niže od putničke takse, tako da avio prevoznik učinkovito subvencionira svakog putnika. Umjesto zarađivanja od cijena karata, Ryanair je postao najprofitabilnija avio kompanija u Evropi zahvaljujući, između ostalog i naplati dodatne prtljage i prioritetnog ukrcavanja, za što imaju sve više zahtjeva.

Na popularnijim letovima osigurava im to prodaja karata unaprijed, umjesto onih skupljih ako se kupuje u posljednji trenutak. Tako se njihov manjak može nadomjestiti. Njihovu poslovnu strategiju prihvatila je i konkurencija.

Tako je dio njihovog standardnog poslovanja postala praksa smanjivanja cijena a naplaćivanja svakog dodatka. Jedna od takvih kompanija je i mađarski Wizz koji je ovaj model odveo u ekstrem, pa tako sada puno više zarađuju od prodaje dodataka nego od prodaje karata. Njihov uspjeh potaknuo je i Ryanair da kopira ovu strategiju, i provodi naplatu dodatne prtljage.

Naravno postoje i limiti ovakve strategije, poslovnog modela. Na putovanjima dugih ruta, aviokompanije koje se bave ovakvim jeftinim modelima prodaje mogu se truditi da prodaju npr. dovoljno limenki Coca Cole i bescarinskog parfema kako bi nadoknadili izgubljeni novac s obzirom na jeftinije cijene.

S finansijskim problemima suočen je Norwegian, a pokazalo se kako taj model nije toliko uspješan u siromašnijim zemljama, čiji stanovnici koriste upravo jeftinije letove kako bi izbjegli plaćanje bilo kakvog dodatnog troška, pa time i dodatnih cijena.

Zbog toga i kratkotrajni letovi u npr. Indiji gube novac. No u zemljama u razvoju ovaj model ima svojih potencijala i daleko je od iscrpljivanja. Možemo očekivati da će cijene postati još jeftinije, a da će upravo ti dodaci postati puno skuplji.