Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Najstariji sajdžija u Sanskom Mostu: Nestalo poštovanje prema starim zanatima

lipso sanski most

Poznatog sajdžiju iz Sanskog Mosta Smaila Ibrišagića malo ko zna po imenu, ali ga itekako dobro znaju po nadimku Lipšo.

Nadimak je dobio u djetinjstvu i ostao mu je do danas. Izučio je davno zanat za urara, u Prijedoru je, kako kaže, imao časovničarsku radnju, u izbjeglištvu u Puli Talijani su ga zvali “orolođo Lipšo”, a u Sanskom Mostu, njegovom rodnom gradu, zovu ga “sahadžija Lipšo”. Sam u šali kaže da mu nije bitno kako ga zovu, bitno mu je da je njegov kvalitet prepoznat odavno od strane mušterija, piše Anadolu Agency.

Davne 1969. godine, Ibrišagić je u Sanskom Mostu završio zanat. Tada je u ovom gradu bilo četiri-pet radnji i, kako kaže, svi su imali učenike.

“Svi su radili i uvijek se takmičili ko će uraditi bolje. Sad je ta mehanika malo zanemarena i potisnuta, mada ima još nekih koji donose takve satove, ali više zato što im predstavljaju uspomenu na neku dragu osobu”, kaže poznati sahadžija.

U radnji mu pomaže sin

Njegov sin je završio fakultet, ali želi naučiti i sve tajne sahadžijskog zanata, što njegov otac podržava i pozdravlja.

“Volio bih da položi i ispit za sahadžiju, pa eto, zlu ne trebalo, neka i to zna”, kaže Ibrišagić za Anadoliju.

Ibrišagić kaže da je jedini sahadžija u Sanskom Mostu i široj okolini, mada radnji ima puno. Otvaraju se, kaže, radnje u kojima se prodaju satovi i svi se time bave, te ističe da se nema više poštovanja prema starim zanatima.

“Kad sam ja otvarao radnju morao si biti od te struke i znati dobro raditi, sad i trgovci i moleri otvore radnju za prodaju satova, a ne znaju ništa o satovima. U današnje vrijeme, međutim, svi poslovi su se uglavnom sveli na mijenjanje baterije i na elektroniku, jer se više ne cijeni ni rad, a ni narod nema sad mnogo para”, kaže Ibrišagić.

Poznati sanski sajdžija kaže da je za dobrog zanatliju njegove struke potrebna sigurna ruka.

“Vremenom sahadžija uštima ruku da bude kao ‘upucana puška’ i usavršava uvijek svoj rad. Mora se poštovati i mušterija, raditi kvalitetno. Mehanički satovi su meni u srcu i duši a ‘Omega’ je najljepša, jer kad otvorite stare švicarske satove, tek onda vidite kakva je to ljepota. Radio sam i ‘Šafhauzena’ i to je savršenstvo. Kada lupom gledate, prosto ne vjerujete kakvom je savršenom tehnikom to urađeno”, kaže Ibrišagić.

Nije se pokajao što je odabrao ovaj poziv. Kako kaže, taj mu je zanat donio zadovoljstvo i dobar život. Zna ga, kaže, raditi, imao je dobrog učitelja, a radio ga je s ljubavlju. Sad na sina prenosi majstorske cake i, kako kaže, nada se da će sin nadmašiti oca – učitelja