Muhamed Pilav: Iz prazne ne puca

Piše: Muhamed PILAV

Kao neko ko ima 30 godina iskustva u preradi pšenice i kukuruza, u svojoj novoj kolumni koju je napisao za Oslobođenje, Muhamed Pilav govori o proizvodnji hrane, jednostavnim i efikasnim mjerama koje bi nas dovele u poziciju da nakon dužeg vremena počnemo hraniti sami sebe, tj. da proizvodimo hranu za vlastite potrebe, sa viškom za izvoz.

“Bosna i Hercegovina godinama, na žalost, uvozi oko 80% potreba za pšenicom i brašnom, i većinu drugih prehrambenih proizvoda. U svijetu, a i u našem okruženju se dešavaju razne krize: poplave, suše, požari, bolesti, ratovi, zemljotresi, virusi, sankcije. I to nije ništa novo. Dok je svijeta bit će i kriza. Ali krize postoje da bi se njima upravljalo, a još bolje da bi se ublažile ili izbjegle. Zato, za sve te nepogode moraju postojati rezervne varijante.

Prije 20 godina sam više puta ubjeđivao sve nivoe vlasti da moramo proizvoditi dovoljne količine osnovnih životnih namirnica ali isto kao da sam govorio betonskom zidu.

I mada sam od tada, izgubio svaku nadu da se nešto može promijeniti, tuga u očima mojih radnika i sugrađana koji se svi zajedno susreću sa ovom najnovijom krizom, dala mi je snagu da još jednom probam. Neizvjesnost je velika, mnogi predviđaju najveću ekonomsku krizu ikada, i niko od nas više nije siguran da li će biti dovoljno hrane na svjetskim tržištima i da li će se do nje moći doći bez poteškoća kao što je moglo do sada.

Zato predlažem:

1. Da se hitno (ne smijemo čekati jesen) formira krizni štab za izradu i implementaciju strategije za proizvodnju dovoljnih (još bolje sa malo viškova) količina osnovnih životnih namirnica, minimalno za domaće potrebe, a prije svega pšenice, kukuruza, krompira i mlijeka.

2. Znanje je i ovdje najvažnije. Moramo educirati farmere kako da postignu što veće prinose i moramo im na vrijeme obezbijediti kvalitetno sjeme. Kvalitet proizvedene hrane mora biti u skladu sa potrebama potrošača. Imam 30 godina iskustva u preradi pšenice i kukuruza pa znam da je kvalitet domaće pšenice veoma loš. Polovina od ionako male proizvodnje uopće nije za ljudsku ishranu.

3. Pošto imamo puno malih parcela koje većinom nisu ni obrađene, čak šta više na njima raste ambrozija od koje zdravstvene probleme ima minimalno 10% stanovništva, moramo hitno uvesti veoma visok porez na neobrađeno poljoprivredno zemljište a ukinuti na obrađeno. Ako vlasnik ne plaća porez, njegovo zemljište treba besplatno ustupiti (ne oduzeti) farmeru koji želi da ga obrađuje.

4. Proizvodnja mlijeka treba biti samo uvod u ozbiljnu proizvodnju autohtonih visokokvalitetnih trajnih sireva i mesnih prereađevina za svjetsko tržište jer za tu proizvodnju imamo idealne prirodne uvjete. Uzor i centri za edukaciju naših farmera bi trebale biti mliječne i mesne industrije Francuske, Švicarske, Japana, itd.

Naš narod je oduvijek bio vrijedan. U posljednje vrijeme cijeli svijet je “zastranio” i svi su se pogubili u nekim novim nametnutim vrijednostima koje su naprasno izostavile marljivost, ljubav prema domovini, humanost i solidarnost. Sada je prilika da se podsjetimo šta nas je to odhranilo i odškolovalo pa smo postali ljudi. Kažu da u Bosni i Hercegovini ima 1 milion hektara neobrađene zemlje. Kao što je važno da naša država ima jaku namjensku industriju da bi odbranila svoje stanovnike, jednako je važno zasijati ove silne hektare koje su nam generacije prije nas ostavile u amanet. Jer, iz prazne ne puca.

(Autor je dugogodišnji poduzetnik, direktor kompanije Unipromet d.d. Sarajevo)