LNG terminal na Krku našao investitore

Hrvatska razmatra sedam pristiglih ponuda za investiranje u terminal za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na Krku. Izgradnja bi trebala krenuti ove godine, a stručnjaci sugeriraju da se odmah ide na fiksni terminal, a ne plutajući kao neko prijelazno rješenje.

Stručno povjerenstvo već je započelo sa razmatranjem 7 pristiglih ponuda za investiranje uterminal za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na Krku. Već ranije je 12 tvrtki iz bližeg i daljeg susjedstva izrazilo interes za zakup kapaciteta terminala, i to za 4 milijarde kubičnih metara plina na razdoblje od 2020. do 2040. godine.

Radovi na izgradnji terminala započeti će ove godine, najavljuje u izjavi za naš radio direktor projekta Mladen Antunović.

„Ono što ostaje dalje za napraviti je – ishoditi građevinsku dozvolu za što je projektiranje u tijeku, riješiti imovinsko-pravna pitanja nad zemljištem, dogovoriti uvjete sa kreditorima što će biti mnogo lakše napraviti jer je ovaj projekt uvršten u Junckerov investicijski plan za Europu, raspisati natječaj za izgradnju i tada izgradnja može početi“, pojašnjava Antunović.

Sve je unutar predviđene dinamike, kaže Antunović.

„Planovi su napravljeni u skladu sa europskim desetogodišnjim planom izgradnje europske plinske infrastrukture, te je prema tim planovima krajnji rok za stavljanje terminala u pogon kraj 2019. godine. Da bismo to napravili, gradnja treba početi najkasnije krajem ove godine, što je sasvim realno i ostvarivo i naši planovi idu u tom smjeru“, navodi Antunović.

Profesor zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Igor Dekanić bio je u INI kada se pred četvrt stoljeća po prvi puta predvidjelo izgradnju LNG terminala u Omišlju. On u izjavi za naš radio podsjeća da je Omišalj od početka zamišljen kao infrastrukturni energetski za cijelu južnu Europu.

„Treba ga gledati kao europski projekt koji se realizira u Hrvatskoj“, napominje Dekanić.

Plan je da se ukapljenim plinom iz Omišlja opskrbljuje Hrvatsku, susjede, ali i Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku, Ukrajinu, Slovačku, Češku, Poljsku i Austriju.Međutim, cijene ugljikovodika su rekordno niske, u dva se navrata krenulo s projektom, pa se odustalo, a u prilog uspjehu projekta ne ide ni politička nesigurnost u široj regiji Mediterana i šire. Svaka kriza je i mogućnost, odgovara profesor Dekanić.

„Nije čudno da su upravo sada najave izlaska ‘Saudi Aramco’ kao dioničke kompanije, objavljeni su i pregovori između ‘Shella’ i ‘British Gasa’ o spajanju – u razdoblju niskih cijena se realiziraju strateški projekti i obavljaju velike akvizicije. To je nešto što odudara od hrvatskog načina razmišljanja, ali međunarodno tržište funkcionira upravo na taj način. U krizama se – figurativno govoreći – ponovno miješaju karte, i ako Hrvatska tu bude dovoljno brza i zauzme poziciju energetskog čvorišta na jugu Europe konačno bi se realiziralo ono za što jedan broj mojih kolega stručnjaka i ja zalažemo“, konstatira Dekanić.

Kao opcija spominje se i plutajući terminal umjesto fiksnog. Plutajući terminal ima manji kapacitet, to je manja investicija, dobar je za početak, ali to je za Hrvatsku svojevrsna opasnost, upozorava naš sugovornik i sugerira da Hrvatska prestane oklijevati i bude ambiciozna:

„To je tržišna opasnost, jer ako se vi zadovoljite sa 5-6 milijardi kubika plina, to je Hrvatska plus neke susjedne zemlje, i vi zapravo niste ušli na južnoeuropsko tržište. Vi evakuacijske plinovode morate raditi i za plutajući i za fiksni terminal, prema tome, ekvivalentnih nekih 10 milijardi kubika plina je neki minimum na prostoru Južne Europe.“