Kako je Agrokor pojeo sam sebe

“Neka tržište odradi svoje!” – mantra je koju svaki poduzetnički orijentirani novinar ili ekonomski analitičar ponavlja već dva i pol desetljeća. “Nismo više u socijalizmu. Onaj tko ne vrijedi – neka propadne, onaj tko vrijedi – neka opstane. Ne može država nikoga spašavati. Ona može tek složiti regulatorni okvir koji će omogućiti poduzetnicima da slobodno razvijaju svoje ideje. Sve drugo vodi nas u jugoslavenski, samoupravni način razmišljanja, iz kojeg smo jedva izišli, a znamo gdje nas je on doveo…”

I tako, iz dana u dan, iz godine u godinu. Smjenjuju se po novinama, televiziji i portalima gospodarski stručnjaci, želeći jednom zauvijek ovom zaluđenom hrvatskom narodu napokon utuviti u glavu da od Dunava do Prevlake, pa i od Vardara pa do Triglava, danas stanuje kapitalizam. A u kapitalizmu, je li, nema mjesta za državni intervencionizam i spašavanje firmi koje su navikle živjeti na državnim jaslama, piše AJB.

I tako sve do prije koji dan, kada je došlo do sloma. Da, upravo tako – sloma! Slomio se kompletan poslovni model zadnjeg hrvatskog tajkuna iz 1990-ih. Ivica Todorić, posljednji među njima, najsposobniji među njima, najpametniji među njima… nije izdržao. Dugo je odolijevao. Njegova poduzeća nisu nikad bila bankomat za političare, pomno ih je birao, ciljano za kunu kupovao. Nije, međutim, bio dovoljno ni sposoban, ni pametan. Nije bio, hajde da opet iskoristimo taj libertarijanski rječnik, dovoljno tržišan, pa je, na kraju ove poslovne pustolovine, pojeo sam sebe.

Sve za kunu

Mediji su o svemu što se događa Todoriću, barem oni u Hrvatskoj, znali godinama. Objavljivali su, međutim, samo rijetki, uglavnom oni marginalni. Velika većina mudro je šutjela. “Veliki gazda” bio je, znali su to, vrlo osvetoljubiv. Svaka negativna riječ automatski se pretvarala u oglas manje. Zbog benigne vijesti, tadašnji Europapress holding Ninoslava Pavića (bivši vlasnik Jutarnjeg lista, Globusa, Glorije…) ostao je na mjesec dana bez oglasa. Svjesni vlastite “krivnje”, pokrili su se ušima, “odslužili” kaznu i nastavili dalje “pametnije”.

Svi su, dakle, znali sve, ali je malo tko o tome pisao. Svaki priučeni računovođa mogao je iz financijskih izvješća Agrokora i njegovih kompanija vidjeti da nešto ne štima. Svatko tko je malo pratio razvoj Agrokora lako je mogao zaključiti o čemu je riječ. Ako netko usred rata, u nepune tri godine, kupi redom najveću nacionalnu tvrtku za flaširanje vode Jamnicu, pa najveću kompaniju za proizvodnju sladoleda Ledo, pa najveći zagrebački maloprodajni lanac Unikonzum, pa najkvalitetniju solanu, onu u Pagu, pa onda 2005. godine u svoj koncern uključi PIK Belje, srbijansku Ideu i Dijamant, a u međuvremenu Agrokoru priključi i Sarajevski kiseljak, da bi 2014. godine finiširao akvizicijom slovenskog Mercatora, i to za 544 milijuna eura, sve je mogao shvatiti.

I što se, na kraju, pokazalo ključno. Najveći dio toga nije kupljen iz vlastita poslovanja, nego kreditima, uz stalna obećanja izlaska na burzu. Nije, međutim, Agrokor nikad izišao na burzu. Na burzi je tek nekoliko njegovih kompanija, u kojima opet on drži najviši udio, uz tajne skrbničke račune i državne udjele. Zadnje obećanje da će uvezati dio koncerna i ponuditi ga na javnoj ponudi dionica bilo je kada je preuzeo Mercator, ali i to se obećanje pokazalo kao ludom radovanje.

Upućeni su tvrdili da je zakasnio, da su već tada pokazatelji bili takvi da na burzi ne bi prošao, a činjenica da se – unatoč golemim prihodima – manuo ozbiljne revizije raskinuvši ugovor s jednom od najjačih europskih revizorskih kuća govorila je njima u prilog.

Ipak, Todorić je nekako brodio. Država je, na kraju krajeva, uvijek nekako pronašla način da stane iza njega. Na najbitnijim funkcijama ministara financija i guvernera središnje banke smjenjivali su se ljudi koji su prije kratkog izleta u državnu politiku radili kod njega, da bi se odmah nakon tog angažmana vratili opet – njemu.

Agrokor se širio, izdavale su se obveznice, širio se po regiji jednako kao i po Hrvatskoj. Mediji su i dalje šutjeli. Potencijalne političke probleme, zbog “tržišne penetracije” u Srbiji, riješio je vrlo jednostavno: svi su radnici odmah po njegovu dolasku dobili plaću viška. I tako je to išlo više godina. Kredit na kredit.

Mediji su i dalje glasno šutjeli, spremno prihvaćajući svaki oglas, objavljujući one rijetke objave iz koncerna, mada se cijela priča toliko otela kontroli da je Agrokor postao zanimljiv čak i takvima poput Reutersa i Bloomberga. I to zbog krajnje nesvakidašnjeg financijskog izleta među ruske banke (Sberabank i VTB bank), koje su Agrokoru upumpale 1,3 milijarde eura kredita.

Rejting ‘smeća’

Okidač je bila ocjena Moody'sa i Standard&Poor'sa da je Agrokor otplivao svoje, odnosno da je ionako prezadužena kompanija prebačena u rejting “smeća”, koji je niži čak i od ionako tužno niskoga kreditnog rejtinga Hrvatske. Vijest je najprije objavljena stidljivo. Negdje na dnu stupca ekonomskih rubrika, kao da lokalni proizvođač jaja ima poteškoća s ptičjom gripom. Pa je prije dva tjedna objavljeno da je cijelu subotu u gornjogradskim Banskim dvorima, u Vladi, gorjelo svjetlo, jer se raspravljalo o Todorićevoj sudbini. Nitko tu vijest nije ni prenio, a kamoli komentirao. Potpuno ju je zasjenila afera s lažiranjem putnih troškova, koja je teška oko pola milijuna kuna.

Kao da nitko nije primijetio vijest, opet s dna ekonomskih stranica, da je državna investicijska banka gotovo pola milijarde kuna kratkoročnih kredita proslijedila na račune četiri Agrokorove tvrtke. Sadašnji ministar financija Zdravko Marić, valja biti točan, izuzeo se kad se odlučivalo o tim kreditima, jer je (ma tko bi rekao?) na tu funkciju došao s pozicije glavnog Agrokorovog financijaša.

A onda je krenulo. Kako je zgodno primijetio Željko Ivanković, novinar, diplomat i dugogodišnji glavni urednik ugašenog časopisa Banka, počelo se “previše pisati”.

Puška koja je visjela u prvom činu morala je puknuti u zadnjem. I puknula je tako da je – skoro – sve izašlo na vidjelo. Svi dugovi dobavljačima koje je Agrokor tretirao kao nužno zlo, pa ih cijelu gomilu neplaćanjem računa otjerao u stečaj, nerijetko preuzimajući njihov posao; svi dugovi bankama, koji daleko premašuju onih najgorih 1,3 milijarde eura Rusima; sve korištenje veza s državnim vrhom; sve subvencije koje je Todorić dobio od države; sva pogodovanja koja je imao preuzimajući društvene, odnosno državne kompanije…

Nije sve, naravno da nije sve, jer je Todorić zadužio mnoge, pa će niz papira završiti ispod stola. upravo onako kao što je ovih dana završio i onaj možda ključni za javni interes, a iz kojeg bismo trebali doznati koliko je taj koncern dužan državi.

Agencija koja se bavi porezima objavila je da je riječ o šest milijardi kuna ( 811 miliona eura) duga za porez na dodanu vrijednost. Odmah se našao prozvan spomenuti ministar Marić, koji je ustvrdio da cifra nije ni izbliza tolika, da bi se neočekivano brzo u priču uključio i sam Agrokor, koji tvrdi da državi nije dužan ni kunu.

Dužan je, međutim, mnogima. Koliko državi, valjalo bi doznati. Osim PIK-obveznica, koje mu, kao hibridni financijski instrument, vise nad glavom i čija naplata stiže u prvoj polovici iduće godine, tu je još i 16 milijardi kuna (2,16 milijardi eura) duga dobavljačima, koji već nekoliko tjedana u tišini uskraćuju isporuku robe Konzumu.

Dolaze Rusi…

Pažljiviji čitatelji sjetit će se one nedavne kratke epizode s Coca-Colom u Bosni i Hercegovini, kada je ta korporacija povukla svoje proizvode s polica Konzuma, vrativši ih tek kad je račun podmiren; ili one iz Srbije, kada je vlasnik prostora Mercatoru u Smederevu ugasio struju zbog neplaćanja najma.

Kako će Agrokor iz svega izaći, još se ne zna. Todorić na njegovu čelu više neće biti, to je već gotovo sigurno. Vjerojatno će dio radnika ostati bez posla, a njega može jedino utješiti priča da je jedini, nakon dugo vremena, iz hrvatskog javnog prostora uspio potisnuti priču o partizanima i ustašama. Sada se, naime, javnost dijeli na one koji likuju jer je zadnji tajkun 20. stoljeća propao, i na one kojima netko bližnji radi u jednoj od njegovih firmi, a takvih nije malo. Sve zajedno oko 60.000 ljudi, uglavnom nesvjesnih činjenice da tvrtke mogu jednako funkcionirati i s novim vlasnikom.

Zadnje vijesti kažu da se Todorić za Agrokor drži i zubima i noktima, ali kažu i da Rusi dolaze. A kad Rusi dolaze, znamo što slijedi…

Tržište će, ipak, odraditi svoje. Ma kakvo ono bilo…