Hoće li HEP postati vlasnik 50 posto hidroenergije cijele BiH?

Nakon što je u posljednjih nekoliko godina stabilizirala poslovanje, Hrvatska elektroprivreda ima priliku postati relevantna regionalna kompanija, ali da bi tu šansu iskoristila, morala bi uložiti novac u akvizicije u idućih nekoliko godina, piše zagrebački Večernji list.

Djelomičnom privatizacijom kroz IPO koji Vlada Andreja Plenkovića zastupa mogao bi se prikupiti i novac za takve akvizicije ako se sav iznos koji bi dali građani, obavezni penzioni fondovi i strani ulagači ne bi plasirao isključivo u renacionalizaciju Ine.

Među prvim eventualnim metama HEP-a mogla bi se naći Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne (Elektroprivreda HZHB), tvrde izvori upućeni u interese dijela hrvatske Vlade, ali preuzimanje većinskog paketa te bh. kompanije koštalo bi nekoliko stotina miliona eura, što je popriličan izazov za HEP.

Preuzimanje kompanije iz susjedne države bila bi dobra odskočna daska za regionalizaciju HEP-a i pozicioniranje kao lidera u hidropotencijalima jer bi Hrvatska njenom akvizicijom postala vlasnik oko 50 posto hidroenergije cijele BiH.

Ipak, da bi se takav dogovor i postigao potreban je pristanak Federacije BiH koja je vlasnik 90 posto kompanije. Ovo nije nova ideja, i bivši hrvatski ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak vodio je razgovore o mogućnosti akviziranja dijela Elektroprivrede HZHB-a, što nije iznenađenje s obzirom na to da bi time Hrvatska dobila kontrolu nad elektroenergetskom mrežom dobrog dijela BiH i pojačala svoj ukupni proizvodni kapacitet.

Naime, Elektroprivreda HZHB ima sedam hidroelektrana ukupne jačine 860 MW, dok na području BiH postoji ukupno 13 hidroelektrana s ukupnom jačinom 1780 MW, pri čemu HEP, u skladu s ugovorom iz 1965., dobiva 22 posto ukupne proizvodnje hidroelektrane Trebinje I.

Ipak, o eventualnoj prodaji tvrtke morali bi odlučiti bh. političari koji odlučuju o budućnosti državnih kompanije. Puno su bliže odluci bili Crnogorci koji su željeli strateško partnerstvo s HEP-om na termoelektrani Plevlja II koja im je bila potrebna za pojačanje proizvodnje električne energije.

Tokom 2015. Hrvatska je mogla dobiti kontrolu nad energetskom kompanijom u Crnoj Gori za iznos nešto veći od 200 miliona eura, što je HEP mogao finansirati iz jednogodišnje dobiti. U međuvremenu su i u Crnoj Gori provedeni parlamentarni izbori pa ministri koji su o akviziciji pregovarali više nisu na svojim pozicijama.

Ideja nije potpuno zamrla pa bi i Elektroprivreda Crne Gore mogla biti dobra meta za preuzimanje. U Sloveniji se HEP probija na tenderima i postaje sve važniji dobavljač električne energije držeći 12,5 posto ukupnog tržišta.

HEP očekuju i značajna ulaganja u Hrvatskoj realizacijom davno planirane investicije Plomina C i gradnjom novih hidroelektrana. Novac za te projekte može se pribaviti i saradnjom sa strateškim partnerima ili uključivanjem malih dioničara u suvlasništvo projekata.

Riječ je projektima čija je isplativost visoka jer za konačni proizvod – električnu energiju – na domaćem tržištu postoji siguran kupac. Po svjetskim predviđanjima, potrošnja električne energije povećat će se za 40 posto u idućih dvadeset godina pa će biti presudno osigurati samodostatnost, što HEP mora raditi i akviziranjem.

Hrvatska elektroprivreda je trenutno finansijski stabilna kompanija koja nije pretjerano opterećena kreditima pa je stoga i dobra prilika za investitore, što sugerira i pozitivna reakcija tržišta kapitala na najavu prodaje 25 posto dionica putem inicijalne javne ponude.

Hrvatska Vlada će tu transakciju, ako je potkrijepi i zakonskim izmjenama nužnima za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, zasigurno uspješno završiti u roku od godinu dana, ali bi valjalo razmisliti o načinima na koje će se taj novac potrošiti jer bi se akvizicije mogle pokazati jednako strateški važnima kao i povratak Ine.