Grebo: Poticati okrupnjavanje preduzeća radi rasta i zapošljavanja

Bosanskohercegovačka privreda još ni približno nije dostigla stanje u kojem se nalazila 1991. godine, tako da je BiH po nivou razvijenosti sada na samom dnu evropskih zemalja – smatra Kemal Grebo, nekadašnji dugogodišnji predsjednik Privredne komore Kantona Sarajevo i dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva iz oblasti privrede.

Grebo u intervjuu za Fenu govori o stanju privrede u BiH i Sarajevu u proteklih 25 godina, usponima i padovima, posljedicama ratnih razaranja privrednih sistema, tranziciji, privatizaciji te perspektivama privrednog razvoja.

S obzirom na to da je u bivšoj SFRJ bio prisutan sistem dogovorne ekonomije i da se u velikom broju slučajeva reprolanac u proizvodnji značajnijih proizvoda zatvarao gotovo na cijeloj teritoriji tadašnje države ili u više tadašnjih republika, BiH je bila značajno zastupljena kako u primarnom tako i u sekundarnom sektoru.

– U tom periodu, privrednu strukturu BiH karakterisala je bazna proizvodnja zasnovana na bogatim prirodnim resursima: proizvodnja uglja, željezne rude, boksita, olova i cinka i dr., te drveta i drvne mase, kao i proizvodnja el.energije u hidrocentralama i termoelektranama. Značajan dio te proizvodnje korišten je za proizvodnju finalnih proizvoda u drugim republikama, a manji za proizvodnju polufinalnih i finalnih proizvoda u BiH. To je uticalo na nivo ukupnog razvoja BiH i po nivou razvijenosti BiH se nalazila na predzadnjem mjestu među tadašnjim bivšim republikama – kazao je Grebo.

U sekundarnom sektoru najzastupljenija je bila namjenska proizvodnja, izvozno orijentirana te zbog čega je BiH dugo vremena imala pozitivan bilans u robnoj razmjeni s inostranstvom, za razliku od drugih republika. Osim namjenske industrije, bila je razvijena metalurgija, mašinogradnja, metaloprerada, proizvodnja električnih mašina i uređaja, proizvodnja motornih vozila i rezervnih dijelova, proizvodnja i prerada drveta, hemijska industrija, prehrambena proizvodnja, te proizvodnja tekstila i obuće.

– Glavni grad Sarajevo je bio najveći i najznačajniji privredni centar BiH i činio je više od 30 posto ukupne privrede BiH, posmatrajući iz ugla učešća Sarajeva u ukupnom BDP BiH. U sarajevskoj regiji (deset gradskih + 16 vangradskih općina) sa stanjem 31. decembra 1991. godine, bilo je zvanično zaposleno 220.000 osoba, od čega je 172.000 direktno u privredi. U Sarajevu je odnos zaposlenih u privredi u odnosu na zaposlene u neprivredi bio 77,5:22,5 posto i tada se smatralo da je to nepovoljan odnos i da jako opterećuje sarajevsku privredu, a radi poređenja, danas je taj omjer gotovo 50:50 posto – dodao je.

Više od 40 posto privrede Sarajeva činila je industrija, u kojoj su dominantno mjesto imale grane metalske, drvne, prehrambene, hemijske, farmaceutske, tekstillne industrije, te proizvodnja obuće i kožne galanterije. Osim industrije, bilo je razvijeno građevinarstvo (visoko i niskogradnja te projektovanje i inžinjering), koje je imalo zapaženo mjesto ne samo na domaćem terenu nego i u inostranstvu (Na Bliskom istoku, Rusiji i Njemačkoj). Trgovina je bila na trećem mjestu, a iza nje finansijske usluge, saobraćaj i veze i dr.

Veliki dio najvećih preduzeća bivše SFRJ bio je sa sjedištem u Sarajevu kao što su: Energoinvest, Unis, Famos, Šipad, UPI, Zrak i druga u kojima je radio najveći broj tada zaposlenih osoba.

U Energoinvestu, Famosu, Unisu i drugim velikim preduzećima proizvodili su se proizvodi poznati u cijelom svijetu kao što su: separatori pare za nuklearne elektrane (proizvod dug više od 30 m) nisko, srednjo i visokonaponski prekidači u SF6 tehnici, armature, kuglični ležajevi SKF, mjenjači za motorna vozila ZF, teški motori, motorna vozila iz VW programa i dr. Značajan dio tih proizvoda razvijen je u naučnoistraživačkim i razvojnim institutima Energoinvesta, Unisa i dr. Veliki broj malih i srednjih preduzeća radio je u kooperativnom odnosu za ova velika preduzeća.

Grebo je kazao da je privreda u ratu smišljeno i ciljano razarana iz više razloga.

-Jedan od razloga jeste što je agresor imao namjeru da oslabi odbrambenu moć onog dijela stanovništva koji se nalazio na teritoriji gdje su ti privredni kapaciteti bili smješteni, a drugi je razlog bio da se onemogući povratak onih na teritorije s kojih su otišli iz bilo kojih razloga, kako bi se trajno izvršila teritorijalna i demografska podjela. Činjeni su ogromni napori, čak su mnogi i živote rizikovali kako bi očuvali i zaštitili imovinu preduzeća, ali veliki dio i to onaj najvitalniji dio sarajevske privrede, nalazio se gotovo cijeli period rata na okupiranoj teritoriji, a krajem rata imovinu tih preduzeća neprijatelj je otuđio ili namjerno uništio, kada je završetkom rata i agresije i Mirovnim sporazumom došlo do integracije grada. Za vrijeme rata, ipak je radio značajan broj preduzeća uglavnom u svrhu preživljavanja stanovništva i logistiku branilaca grada – naveo je.

U tim trenucima, po njegovim riječima, pokazala se izuzetna sposobnost, umješnost i inovativnost sarajevskih privrednika, a iznad svega volja i hrabrost da se grad i njegovo stanovništvo, kao i borci na linijama, snabdiju onim najvažnijim prehrambenim proizvodima, posebno hljebom, lijekovima odjećom i obućom, cigaretama i dr. U tim plemenitim namjerama, veliki broj onih koji su radili u preduzećima, ustanovama, državnim institucijama i drugim organizacijama bili su ranjeni ili su izgubili život. Privredna komora Kantona Sarajevo je tim radnicima i rukovodiocima koji su dali veliki doprinos odbrani grada posvetila monografiju „Privreda u opkoljenom Sarajevu“.

Ono što je posebno karakteristično za poslijeratni period, kazao je Grebo, jeste potreba da se privreda obnovi i to u uvjetima tranzicije, a u okviru nje privatizacije.

– Obnova i tranzicija, a posebno privatizacija, odvijala se, može se slobodno reći stihijski, bez ikakvih strategija, jasnog državnog cilja i usmjerenja. Umjesto toga, primijenjena je praksa da se tokom privatizacije otežavaju uvjeti privređivanja, zbog čega je cijena preduzeća koja su u postupku privatizacije u svakom narednom bilansnom periodu bila niža, umjesto da su uvjeti privređivanja omogućili da preduzeća dobro posluju i da njihova cijena u privatizacijskom periodu stalno raste, što bi svakako ubrzalo proces privatizacije, koji i dan-danas traje. To je dalo prostora raznim mešetarima, pogotovo u fazi privatizacije, da se neopravdano obogate i da veliki dio preduzeća unište i u njima ugase proizvodnju i tako ostave veliki broj radnika bez posla – kazao je Grebo.

Stalno produkovanje političkih kriza, naročito u posljednjih 10 godina, po njegovim riječima, stvara političku nestabilnost, te uz pravnu nesigurnost na jednoj strani odbijaju investitore da ulažu u našu zemlju, a s druge strane parlamenti troše vrijeme u jalovim raspravama o nebitnim pitanjima, umjesto životnim problemima građana, a rješenja tih problema su u pokretanju i razvoju privrede i zapošljavanju.

Jedan dio političke elite u BiH, kaže Grebo, ne želi privredni rast i razvoj, da bi dokazali tezu o neodrživosti BiH kao države. Dok se takva teza ne promijeni, nije realno očekivati ozbiljnije i pozitivnije promjene u uvjetima privređivanja u BiH.

– Ipak, u ovom poslijeratnom periodu, bilo je i pozitivnih primjera kao što su uvezivanje Elektroprivrede i rudnika, gradnja saobraćajnica i ako ne kako je to trebalo i moglo, ali počelo je – dodao je.

Neka preduzeća su se, dodao je, uspjela oporaviti, naročito u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Poljoprivreda pokazuje znakove rasta, kao i turizam. U nekim općinama, i pored svih ovih barijera na većoj razini vlasti, lokalne vlasti su uspjele pokrenuti privredu i razvoj i tu Grebo ističe općine poput Tešnja, Gračanice, Gradačca, Goražda, te nekih hercegovačkih općina kao što su: Široki brijeg, Grude, Međugorje i Posušje.

– Svakako, treba spomenuti i uticaj svjetske ekonomske krize iz perioda 2008. – 2010. i to baš u periodu kada je bh. privreda pokazivala izvjesne znakove oporavka, koji su nekako već malo ranije usporeni, nakon provedenih opštih izbora u 2006. godini, kada je otpočela kontinuirana produkcija političkih kriza. Tako ranjiva privreda teško je podnijela i ovaj negativan uticaj izvana, što je rezultiralo zaustavljanjem rasta privrede i povećanjem nezaposlenosti – dodao je Grebo.

Ono što nam treba, po njegovim riječima, prije svega je politička stabilnost i volja političkih subjekata da se okrenu rješavanju problema građana, a prije svega problemu zapošljavanja. Konačno se mora urediti pravosudni sistem, kojim će se garantovati veća pravna sigurnost i privrednim subjektima i građanima.

-Neophodno je donijeti odgovarajuće strategije i konačno definisati nacionalni strateški cilj, a definitivno to je u ovom momentu zapošljavanje, da bi se prije svega zaustavio odliv mladih iz zemlje. Izgraditi institucije koje će omogućiti vlastima praćenje i obavještavanje o dostignutom stepenu realizacije donesenih strategija. Strategije bi trebalo realizovati donošenjem i primjenom mjera ekonomske politike za svaku godinu, što do sada nije bio slučaj – naveo je.

Naglasio je značaj provođenja radikalne porezne reforme direktnih i indirektnih poreza, kao i doprinosa radi novih investicija i zapošljavanja.

U narednom periodu, naglasio je Grebo, šansu svakako treba dati pokretanju i razvoju proizvodnje baziranu na domaćim resursima s visokim stepenom finalizacije. Sekundarni sektor u ovom trenutku i na ovom stepenu ekonomskog razvoja BiH, najveća je šansa za zapošljavanje ogromne armije nezaposlenih. Nijedna privredna oblast ne može više zaposliti nezaposlenih osoba od prerađivačke industrije, a najviše nezaposlenih u strukturi su: NK, KV, VKV i SSS, s velikim učešćem ženske radne snage.

– Od industrijskih grana, prednost treba dati industriji prerade metala, proizvodnji energije, drvnoj, hemijskoj, farmaceutskoj, tekstilnoj i prehrambenoj industriji. Od privrednih oblasti, svakako pažnju zaslužuje građevinarstvo, šumarstvo, turizam i ugostiteljstvo, promet i komunikacije, poljoprivreda s orijentacijom na proizvodnju organskih proizvoda i ljekobilja, te finansijske, informatičke i druge usluge visokog nivoa. U turizmu su značajne razvojne šanse s obzirom na postojeće turističke resurse (prirodne ljepote, pogodna klima,kulturno-historijsko naslijeđe, banjska lječilišta, vjerska svetišta, kulturni događaji i dr.), ali uz uvjet da se izgrade savremene putne, željezničke i aviokomunikacije, dovrši deminiranje terena i ekološki osvijesti stanovništvo. Uz razvoj ostale privrede s kojom je turizam vezan mogli bi se u budučnosti očekivati značajni prihodi od turizma, te veća zaposlenost – smatra Grebo.

I na kraju, smatra Grebo, potpuno je pogrešna pretpostavka da je budućnost bh. privrede u malim i srednjim preduzećima, u postojećim uvjetima privređivanja.

– Mala i srednja preduzeća mogu dati svoj veliki doprinos ako su uvezana putem klastera ili drugih načina kooperacije s velikim preduzećima i izvoznicima. Inače, ako su prepušteni sami sebi u ovako neorganizovanom tržištu, nemaju veliku šansu da značajnije doprinesu razvoju zemlje, pogotovo ne ubrzanom zapošljavanju. Trebalo bi stalno podsticati okrupnjavanje preduzeća, čime bi se stvorili povoljniji uvjeti za razvoj novih proizvoda i tehnologija. To bi pokrenulo brže osnivanje mikro i malih preduzeća i njihovo međusobno, te uvezivanje sa srednjim i velikim preduzećima, a sve skupa bi uticalo na brže zapošljavanje i povećanje konkurentske i izvozne sposobnosti naše privrede – kazao je Grebo za Fenu.