Elvedin Hodžić, graditelj violina: Sve je počelo od obećanja kćerki

Rođeni Dobojlija sa adresom stanovanja u susjednoj općini Doboj-Jug ima jedan neobičan hobi. Gradi violine. Dosad je napravio i violu, a želja mu je da u svom ateljeu izrađuje sve gudačke instrumente, violinu, violu, violončelo i kontrabas.

Prije sedam godina je sve krenulo. A, na to ga je podstakla kćerkina želja i obećanje.

„Kćerka je odlučila ići u muzičku školu, a mi smo joj bili potpora. Između ostalog, trebao joj je i instrument, pa je dobila kao zadatak da svira violu. I tako, na nekakvom sijelu, ona je meni rekla ‘babo, kad ćemo kupiti violu’, i ja sam joj tada obećao, ali stvarno u šali, da ću joj ja izgraditi violu. Njoj je to bilo drago, rekla je da će joj to biti još vrijednije. I onda sam čvrsto odlučio da ću to i uraditi i, Bogu hvala, uspio sam“, pričao je Hodžić u razgovoru za Anadulu Agency (AA).

S obzirom na to da se za ovaj poduhvat odlučio samostalno, iako je i ranije pravio instrumente, ali, kako kaže, nisu imali upotrebnu vrijednost, ipak mu je trebala pomoć. I tada je upoznao dobojskog graditelja violina Mirka Vukeljića.

„Ja sam tom prilikom Mirku donio to što sam radio i on je jako pedagoški prema meni, uzeo, premjerio to, i on mene sad pita, otkud tebi ideja. Ja sam to njemu sve ispričao, i tad mi je rekao, sjećam se kao sada. Kazao je ‘hajde, sad me saslušaj do kraja, nemoj me prekidati dok ne završim. To što si ti radio, to nema upotrebnu vrijednost, ali vidim da ti je rad odličan’. I on mi je tada predložio da dođem njemu, dobit ću drvo, alat i da pod njegovim monitoringom radim. I to sam objeručke prihvatio. Ta viola je građena iz dana u dan, tri mjeseca i jedan dan, završena je noć uoči kćerkinog rođendana, tako da je to bio rođendanski poklon“, nastavlja svoju priču.

Kaže Hodžić da je njegova prva napravljena viola i dan-danas kćerkin instrument. Naglašava da za njega nema cijenu.

A, poslije viole, poželio je napraviti i violinu. I tu mu je Vukeljić bio od pomoći.

„Kad sam završio njenu violu, pitao sam Mirka mogu li ja izgraditi violinu, tako da sam i prvu violinu kod njega izgradio. Ona je, nekako na moju žalost, otišla od mene. Rekao sam toj djevojčici koja ju je kupila da bilo kad da poželi da je vrati, ja ću njoj dati drugu, samo da ta prva bude kod mene. I jako je uspješna, prije dvije godine je bilo u Mostaru takmičenje violinista uzrasta do 15 godina, i djevojčica je sa dvanaest godina osvojila prvo mjesto“, kaže on, dodajući kako je prva violina otišla u Zenicu.

Vukeljić mu je ostavio jedan dug. A, to je da poduči nekog drugog kako će sagraditi violinu.

„Pa, ja bih rekao da svaki Bosanac ima to da kad nešto hoće, i može. E, tako sam ja odlučio i naravno, imao sreću i takav splet okolnosti, dobrog učitelja“, ističe on.

Za ovaj posao je potrebna volja, htijenje i ljubav. Ali i dobro raspoloženje.

„Pa, relativno dugo je potrebno da se napravi jedna violina, otprilike aktivnog rada ne ispod 300 radnih sati, pa i do 360. Sve zavisi od materijala, njegove tvrdoće, pa i na kraju od raspoloženja majstora. Kad nisi raspoložen, ne možeš raditi. Po tri-četiri dana znam ne ući za sto, ne osjećam se raspoloženo, i ja ne prilazim drvetu. A, jednostavno, kad se osjećam raspoloženo, znam po 16 sati ne izlaziti odavde“, dodaje Hodžić.

Najbolji zvuk imaju violine od bosanskog javora.

„To je isključivo drvo od koga se radi violina. Naravno, nekih sedamdeset posto gornja ploča, odnosno zvučnica je od smrče, isto tako koja je, slobodno mogu reći, najbolja bosanska kao i javor. Pokojni Stradivari i Vaneri su radili s bosanskim javorom i dan-danas bilo gdje da se u svijetu spomene, javor je iz Bosne taj koji je vrh“, priča on, dodajući kako ebanove čivije i općenito ebanovo drvo nabavlja iz Indije.

Kaže da ne broji koliko ih je dosad napravio, ali zna da ih ima više od dvadeset.

„Mogu reći da na tri kontinenta imam svoje violine. Imam Aziju, Sjevernu Ameriku i u Evropi. A, ovdje je violina, iskreno, pomalo i zapostavljena. Nažalost, to je ipak kraljica muzičkih instrumenata. Uglavnom, kupuju djeca, muzičari za škole, za akademije“, istakao je Hodžić.

Graditi violinu za njega je bijeg u umjetnost, bijeg u sebe.

„Nekada jedva čekam da dođem s posla i da ostavim svoje životne obaveze, da dođem za svoj sto. Bude perioda pauze, godišnji odnori, putovanja, ali ja jedva čekam da se vratim sebi, svom stolu, tu se lijepo osjećam“, dodaje Hodžić, zaključujući kako je svakom čovjeku dovoljno samo da želi, i želja će naći svoj put do ostvarenja.

A, njegova želja je imala vjetar u leđa. Obećanje koje je dao kćerki Kaniti.