Bh. prodavači kupusa: Od nečega se mora živjeti

Mještani mnogih naselja u gornjovakufskoj općini podižu s njiva posljednje glavice kupusa, koje će ovih dana ponuditi kupcima.

-Tradicija prodaje kupusa ovdje datira od prije 50-60 godina, a moja porodica se time bavi već tridesetak godina. Zapravo, narod u ovom kraju nije ni imao drugog izbora nego da krene u proizvodnju koja se, evo, zadržala sve do današnjih dana – kazao je Senad Muratspahić iz Dražev Doca.

Ističe da je “vakufski kupus“ u bivšoj Jugoslaviji bio jedan od najtraženijih i da nije izgubio kvalitet koji prave mušterije i danas znaju prepoznati.

-Samo draževsko polje dat će ove godine oko hiljadu tona kupusa. Potražnja je velika, a pojavili su se i neki novi kupci iz Zenice, Sarajeva i Krajine. Ima i onih koji s kamionima dolaze iz Hercegovine i Banje Luke – naglasio je.

Kaže da je skupa sa sinom kupus sijao na sedamnaest dunuma, te da su obojica veoma zadovoljni ostvarenim rezultatima, unatoč suši koja je na parcelama pojedinih poljoprivrednika prepolovila urod.

Volio bi, dodaje, kada bi se na području gornjovakufske općine izgradila tvornica u kojoj bi se kupus kiselio i kao takav distribuirao do kupaca.

-To bi bilo dobro, jer bi zaposlio jedan broj radnika. Osim toga, mi koji uzgajamo kupus u startu bismo znali po kojima uvjetima i kome ćemo najesen predati naš proizvod – zaključio je.

Slično razmišljaju i prodavači kupusa iz Bugojna, koje smo zatekli kod improviziranih štandova uz magistralnu cestu prema Kupresu.

Besim Bevrnja uzgaja kupus već petnaest godina, uglavnom sorte “glorija“ i “slava“, jer su, kaže, i najotpornije na sušu.

Pretpostavlja da će ove godine imati tonu kupusa, koji po vrećici od 15-16 kilograma prodaje za 7-8 KM.

-Nekada sam živio od plaće koju sam zarađivao u preduzeću “Slavko Rodić“. Sad sam penzioner, a kako ni supruga ni djeca nemaju posao, odlučili smo se baviti poljoprivredom. Uzgajamo razno povrće, a imamo i malinjak – kaže Bevrnja.

Stanovnik Goruše Dževad Suljić prodaje kupus od prije četiri godine. Profesionalni je kuhar, a prije rata je radio u hotelu “Kalin“, a kasnije i u drugim ugostiteljskim objektima.

-Već izvjesno vrijeme nema posla za mene. Odradim poneku dnevnicu, ako me ko zovne. Teško je, obolio sam, penziju nemam. A od nečega se mora živjeti – kaže ovaj Bugojanac.

Poljoprivrednik Selim Čusto, koji ima svoju njivu u naselju Zlavast, navodi da kupusa ima, ali da nije kao prošle godine. Urod će biti manji, ali cijenom svi, kaže, mogu biti zadovoljni.

Dodaje da se bavi i prodajom sira koji pravi njegova supruga, za kupce koji najčešće dolaze iz Mostara i drugih hercegovačkih gradova.

-Imam 250 ovaca, 15 krava, nekoliko junica i bikova. Sve u svemu, posla je puno. Ali, ko hoće da radi, i od ovoga se može pristojno živjeti – poručio je Čusto.