Balkan u iščekivanju novog njemačkog zakona

Od ambasade SR Njemačke u BiH Anadolu Agency (AA) je tražila očitovanje o najavi njemačkih vlasti da se od 1. januara 2019. godine pojednostavljuje proces zapošljavanja radnika sa prostora Zapadnog Balkana u Njemačkoj.

To posebno s aspekta šta donosi novi zakon, da li će ubuduće trebati pribavljanje radnih dozvola, imaju li posebno naglašeni profili zanimanja koji će biti obuhvaćeni zakonskim olakšicama, kao i koliko je tokom ove i prošle godine izdato radnih dozvola za rad u Njemačkoj… što su pitanja koja postavljaju i građani koji imaju namjeru tražiti posao u Njemačkoj.

“Budući da je novi zakonu o useljeništvu još u ranoj fazi rasprave, molimo za razumijevanje da se trenutno ne možemo očitovati o mogućim efektima zakona”, odgovor je Ambasade Njemačke u BiH.

Mnogi građani zemalja Zapadnog Balkana, u kojima je i dalje visok procenat nezaposlenih i niske zarade onih koji rade, u proteklom periodu odlučili su se na odlazak ka zemljama Zapadne Evrope, prvenstveno u Njemačku, kako bi pronašli zaposlenje i osigurali egzistenciju sebi i svojim porodicama.

Svake godine sve više ljudi odlazi iz BiH

Direktorica Unije za održivi povratak i integracije u BiH Mirhunisa Zukić u razgovoru za Anadolu Agency (AA) kaže kako svi treba da imamo razloga za veliku zabrinutost.
“Ostat ćemo bez elektroinženjera, bez mašinskih inženjera, brojnih struka. Oni koji nisu to, odnosno koji nemaju zanimanja koja se traže, već se prekvalifikuju, žele da nauče jezik. Mnogi idu na medicinske tečajeve da bi mogli biti konkutrentni na tržištu, konkretno Njemačke”, navodi Zukić.

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, u proteklih pet godina iz BiH, a zaključno sa julom ove godine, otišlo je 169.101 osoba.

“Mi smo sredinom 2013. godine krenuli, pokušali smo da uđemo u područja i da tražimo ljude socijalno ugrožene kada je u pitanju proces povratka. Međutim, ono što smo tada zatekli na terenu je odlazak ljudi, ali je to tada bilo ilegalno. Dakle, ljudi su morali plaćati nekim ilegalnim kanalima da bi došli do nekih zemalja koje će biti njihova budućnost. Tako da je to tada bilo prema Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, prema skandinavskim zemljama”, navodi Zukić.

Iz godine u godinu su, veli Zukić, obzirom da imaju veliku mrežu nevladinih organizacija i volontera, a posebno u mjesnim zajednicama koje su im bili veliki partneri, u svim gradovima BiH evidentirali odlazak bh. građana.

“Većina onih koji su odlazili nije se odjavljivala u mjestima u kojima su živjeli tako da zvanične vlasti nisu mogle doći do tih podataka i tu smo se nekako mimoišli u statističkim podacima. Međutim, 2014. već je bilo 27.000 osoba koje su otišle iz BiH, 2015. bilo ih je 29.000, potom 2016. njih 34.000, da bi 2017. ta brojka bila 35.000 osoba koje su napustile BiH. Istovremeno, za pola ove godine, odnosno zaključno sa julom 2018, iz BiH je otišlo 18.000 osoba. Mi smo u toku prikupljanja informacija za drugu polovinu 2018. godine”, rekla je Zukić.

Ističe kako su nedavno predstavnici Udruženja bili u Posavini, u Hercegovini, da bi vidjeli otprilike kako se na sjeveru i jugu BiH odvija proces migracija.

“To se dešava neometano, ljudi odlaze. Iz zapadne Hercegovine su odlasci sada hit, iz Širokog Brijega, Gruda, naročito Ljubuškog. Odatle mladi odlaze neometano, bez obzira da li se radi o Njemačkoj ili drugim evropskim zemljama. Jednostavno, činjenica da imaju hrvatsku putovnicu im to omogućava, odnosno da su već građani Evropske unije”, kaže Zukić.

Navodi da su kao nevladin sektor dvostruko zabrinuti: prvo što ljudi odlaze, a drugo što bh. vlasti ništa ne čine da to spriječe.

“Mi nismo te odlaske samo konstatovali, izašli u javnost i zahvalit ćemo se novinarima što su nas podržali u toj našoj informaciji. Željeli smo da budemo konstruktivni i konkretni”, naglašava Zukić.

Prazni se Posavina i zapadna Hercegovina

Poslali su, navodi, pismo svim parlamentarcima u Parlamentarnoj skupštini BiH sa podacima i objašnjenjem. U njemu su izrazili zabrinutost da sve što se činilo svih proteklih godina u BiH, a to je implementacija Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, da se ljudi vrate u svoje domove, da se u potpunosti taj aneks neće implementirati.

“Jednostavno ćemo doći u situaciju da u mjestima gdje smo imali povratak, kao što je primjer Zvornik, ostanemo bez ljudi. U jednom mjestu tako smo imali 60 kuća, a sada imamo 10 kuća, odnosno domaćinstava. Nismo dobili odgovore ni od koga. Tražili smo da odlazak bude posebna tačka dnevnog reda u Parlamentarnoj skupštini BiH, Parlamentu FBiH, Narodnoj skupštini RS-a, Brčko distriktu… Jer, kada se vide podaci, u 200 do 300 osoba je razlika između FBiH i RS-a koliko je ljudi otišlo. Jednostavno, ni jedna ni druga ni treća vlada nije učinila ništa da se napravi jedna strategija za zaustavljanje odlaska bh. građana”, navodi Zukić.

Naglašava da su sva područja BiH pogođena odlascima, te da će od ugroženih pomenuti samo neke od najugroženijih mjesta.

“To je prvenstveno Posavina. Boravili smo u Posavini kompletnoj, od Odžaka, Orašja, bili smo i u Doboju, Gradačcu, Srebreniku. Već vidimo da jedan grad – a to je Odžak, u kojem je bilo više od 10.000 povratnika – ostaje bez jako puno svog stanovništva. Bez obzira što Hrvati imaju putovnice, oni su mogli da idu, međutim sada je vrlo primjetno da imamo kompletne bošnjačke porodice koje odlaze, koje ne vide perspektivu u BiH. Malo je tužno reći da poslije tolikog truda koji je uložen na povratak, poslije toliko ulaganja u BiH, poslije toliko pažnje od međunarodnih organizacija, pa i domaćih institucija, ljudi napuštaju svoje infrastrukturne objekte, poljoprivredna zemljišta, štale i odlazi se u neizvjesnost”, ističe Zukić.

Zanimljivo je, kaže Zukić, da imaju interaktivnu informaciju od ljudi koji odlaze. Iz komunikacije s ljudima koji odlaze, po njihovim izjavama, kaže Zukić, vide da nije baš sjajno ni tamo gdje odlaze, ali dodaje da oni ipak kažu da će izdržati kako bi imali bolji život rasterećen od dnevne politike, gdje nema svakodnevnih obećanja, strategija, raznih projekata koji se obećavaju, a ne realizuju.

“Mi moramo ispočetka krenuti da se bavimo svakim čovjekom. Svaki čovjek je vrijedan da ostane u BiH. Posebno intelektualci. Za mlade, da ne govorim. Mi smo s njima, mladima, komunicirali na posebnoj mreži, gdje su nam se oni obraćali. Oni iz revolta imaju svoju organizaciju koja sada potiče odlazak. Nažalost, ni na to niko nije reagovao. Mi smo sa njima razgovarali o tome zašto to čine. Rekli su nam, zato što žele skrenuti pažnju na naše institucije da, ako ništa, na taj način shvati ova nova vlast koja će doći da je BiH u jednoj velikoj krizi ka je riječ o odlasku ljudi”, naglašava Zukić.

 Izostanak pomoći države

Iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH pokušali su da dođu do podataka o prifilima i zanimanjima osoba koje odlaze. Podaci govore da najviše odlaze ljudi koji su iz ruralnih područja.

“Znamo da se mnogo puta pokušalo tim ljudima pomoći u njihovoj poljoprivrednoj proizvodnji, ali nažalost, zbog nedostatka intervencije države, ljudi nisu mogli nastaviti sa svojim poslom. Pokušali smo prije tri godine da jedna posebna biljka, smilje, koja je u Hercegovini bila pogodna za uzgoj, odnosno gdje je najbolja klima za to, donese napredak. Ljudi su uzimali kredite i oni sada moraju otići u drugu zemlju da zarade da bi vratili taj kredit, koji uopšte nema nikakvog smisla ni opravdanja zato što je došlo do hiperprodukcije tog aromatičnog bilja. Jedostavno, pokušalo se samoinicijativno, država je tamo negdje, oni su tu negdje, a između svega toga intervencija je morala da postoji, kao i organizovana proizvodnja”, cijeni Zukić.

Isto tako se činilo, navodi, prema sjeveroistočnoj Bosni kada je u pitanju proizvodnja jagoda i jagodičastog voća, prema srednjoj Bosni kada je u pitanju proizvodnja malina, pa i kada je u pitanju mljekarstvo.

“Sve to ide nekako samoinicijativno od ljudi, zadruga, nevladinih organizacija… A, institucije ciljano pomažu onima kao pripadnicima određene političke partije. To je očito bilo na terenu i to se oduvijek znalo. I ta ćutnja ljudi je dovela do toga da kažu: nama je više dosta, neko će imati pet kuća, dobiti donacija, a neko ništa od toga. Kod prvih neće ostati ništa od toga, prodat će, a mi istovremeno očekujemo nešto malo, neki stimulans da možemo raditi. Tako da je tu postojalo jako puno nepravde. Govorim u ime tih ljudi sa kojim smo mi razgovarali”, ističe Zukić.

Odlaske zaustaviti preko projekata u lokalnim zajednicama

Pored tih ljudi iz ruralnih područja postoji posebno puno intelektualca i mladih koji odlaze iz BiH. Struke tehničkih fakulteta su, kaže, izuzetno tražene, kao i medicinski fakulteti.

“Imamo sada u Tuzli situaciju, da je to jedan od gradova koji je rasadnik odlaska ljudi posebno zbog mogućnosti, tu je aerodrom, imaju dobru komunikaciju koju su uspostavili sa mladima. Idu na gotova radna mjesta, sigurna radna mjesta, a to što se dešava je žalosno”, kaže Zukić.

Direktorica Unije za održivi povratak i integracije u BiH navodi da u BiH imamo lokalnu vlast koja je na neki način poprilično nakon rata educirana i spremna za određene izazove.

“Smatramo da podrška lokalnoj vlasti mnogo znači. Na lokalnom nivou treba napraviti strategiju zaustavljanja odlaska građana na način koji bi bio realan. Kada se to tako uradi u 141 lokalnoj zajednici u BiH, onda mi već imamo neku podlogu koja je zdrava. Naravno da se ide sa određenim fondovima, da se ide da se pomogne budžetima lokalnih zajednica koji su vrlo mali, oskudni. Oni ne mogu sigurno ovakvom jednom izazovu da pomognu, ali može ako se država uključi na konkretan način. Nismo svi u BiH koji se bave poljoprivredom. Osuđeni su ljudi oni koji žive u gradovima, to je jedna diskriminacija koja se nije čula u javnosti. Svi ćemo pričati o raznim proizvodnjama, otkupu… A, šta ćemo sa ljudima koji su se vratili u nebodere, koji su sposobani da rade, koji neće na službe rada. Mora se pozabaviti svim kategorijama ljudi”, poručuje Zukić.

Mnogo je kaže i do političara koji prvo trebaju biti educirani, te promijeniti retoriku.

“Ne može se ad hoc pričati i ljudima saopštavati. Stariji su pametna generacija kao i ostali, ali mlađi su otišli u obrazovanju i spoznaji drugih stvari i, naravno, tu je vrijeme koje nas tjera. Mislim da bi političari trebali da budu umjereni, školovani, educirani, da bi mogli izazovima odgovoriti”, poručila je Zukić.

Najveća potražnja za medicinskim osobljem i vozačima

Da u Njemačkoj postoji potreba za radnom snagom iz zemalja Zapadnog Balkana pokazuju podaci da se iz Srbije za rad u Njemačkoj najviše traže osobe zaposlene u zdravstvu, a potom vozači kamiona.

Od 1. januara do 30. juna ove godine u Njemačkoj su zaposlene 144 osobe iz Srbije i to 86 medicinskih sestara i tehničara, koji su samostalno pronašli poslodavca, a posredstvom Nacionalne službe pribavili radnu dozvolu, i 58 medicinskih sestara i tehničara, na osnovu zajedničke saradnje Nacionalne službe za zapošljavanje i Nemačke organizacije za međunarodnu saradnju (GIZ), u okviru projekta “Triple Win,” pokazuju podaci Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije dostavljeni Anadolu Agency.

Tokom 2017. godine, u Njemačku je iz Srbije otišlo 439 osoba, odnosno 288 medicinskih sestara i tehničara koji su samostalno pronašli poslodavca, a posredstvom Nacionalne službe pribavili radnu dozvolu i 151 medicinska sestra i tehničar, na osnovu zajedničke saradnje Nacionalne službe za zapošljavanje i GIZ-a.

Takođe, u oktobru ove godine održani su info dani “Život i rad u Njemačkoj” o uslovima za zapošljavanje vozača kamiona u Njemačkoj, na kojoj su učestvovala tri poslodavca iz te zemlje. Za vozače kamiona zaključeno je 12 ugovora o radu sa jednim poslodavcem, kao i četiri ugovora o radu za vozače kamiona za duge, kao i kratke relacije sa još dva poslodavca iz Njemačke.

Prema istraživanjima koja je Krovna organizacija mladih Srbije radila, dve trećine mladih želi da ode iz zemlje, a prvi razlog za to je nezaposlenost, objasila je menadžerka programa u toj nevladinoj organizaciji Miljana Pejić.

Komentarišući novi zakon o useljeništvu Njemačke, koji je najavjen ovih dana, ona je primetila da za neke profesije u toj zemlji potražnja već postoji.

“Ove olakšice mogu da poboljšaju, povećaju broj mladih ljudi, ali za recimo ljekare i ostale zaposlene u zdravstvu mislim da već sada postoji olakšana procedura i da oni već sada pronalaze posao tamo mnogo lakše nego ovde. To nevezano od toga da li su bili najbolji studenti ili su samo potražili posao tamo, kvalifikovani su svakako da mogu da pronađu posao tamo”, navela je Pejić u razgovoru za AA.

Pojedini građani već počeli pripreme za odlazak

Zaključila je da bi svakako ta nova mjera bila još jedan stimulans mladima da “svoj boljitak pronađu negdje drugdje”.

Jedna od onih kojima će novi zakon olakšati odlazak na rad u Njemačku je Tadjana Milićević iz Beograda. Po profesiji je master tehnologije i trenutno je zaposlena u farmaceutskoj industriji. Ona je sa pripremama za odlazak već počela, tako što je krenula da uči jezik i završila kurs osnovnog nivoa znanja nemačkog – nivo B1.

“Posao u Njemačkoj planiram da nađem. Trenutno sam prisutna na društvenim mrežama – Linkedin i preko mreže European jobs, koja nudi najveću paletu poslova u vezi sa ili mojom strukom ili u onome gde sam se već profilisala – u farma biznisu u domenu sales i marketing”, navela je Milićević.

Ističe da kada je riječ o njenoj profesiji, u Njemačkoj je situacija odlična, zato što njima nedostaju iskusni ljudi, pošto se cijene dodatno vještine, što, kako je naglasila, nije slučaj u Srbiji.

“Možda bih pokušala da se oprobam i u svojoj struci primarno, zbog koje sam i završila fakultet, što ovdje u Srbiji nije bilo moguće”, dodala je Milićević.

U Njemačkoj više Hrvata nego u BiH

Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju u Njemačku je iselilo oko 300.000 građana Hrvatske, kaže Tado Jurić, autor knjige “Iseljavanje Hrvata u Njemačku – Gubimo li Hrvatsku?“.

Ulaskom Hrvatske u EU 2013. godine za većinu zemalja članica više nije trebalo tražiti posebne radne dozvole, europsko tržište rada za građane Hrvatske postalo je otvoreno, a to je postao važan faktor iseljavanja.

Jurić navodi podatak da Državni zavod za statistiku Hrvatske govori o tri puta manjem broju od podatka kojega ima njemačka statistika.

“Ljudi nisu pobjegli od siromaštva nego od nepravde i osjećaja da je mali čovjek u Hrvatskoj postao nepotreban“, kaže Jurić.

On se u svom istraživanju oslanja na 1.200 ispitanika koji navode kako im je dosta upravljanja zemljom putem političkih stranaka. Navodi primjer Poljske i Češke koje su uspjele preokrenuti trendove, no dodaje kako te zemlje nisu imale tako izražen problem korupcije i nepotizma kao Hrvatska.

Jurić smatra da se ovako dramatično kretanje stanovništva ne događa slučajno, već se njime upravlja.

Radnici u Njemačkoj zadovoljni plaćom i smještajem

Upozorava kako je sada trend preokrenut i u Njemačku iseljavaju cijele obitelji, stoga novac zarađen u inozemstvu više ne dolazi u matičnu državu.

“Srbija i Bosna i Hercegovina oko četvrtine BDP-a dobivaju od dotacija iz stranih zemalja, dok se to u Hrvatskoj svodi na oko pet posto“, kaže Jurić.

Iznad 80 posto ispitanika navodi da su zadovoljni i plaćom i smještajom u Njemačkoj, s obzirom na to da su primanja u Hrvatskoj tri puta manja, a troškovi života su isti, ako se izuzmu veliki gradovi poput Munchena i Hamburga.

“Sigurno je da je neko tko ode s plaće od 3.000 kuna (400 eura) na 2.000 eura vrlo zadovoljan“, kaže Jurić.

Navodi da se iseljenici osjećaju integrirani u europska društva, pa tako i u njemačko, dok se ne dogodi ozbiljan lom u društvu ili na tržištu, i tek tada kaže “Nijemci vas podsjete da niste Nijemac“.

U Njemačkoj živi oko 800.000 Hrvata, što je više nego u BiH, zaključuje Jurić, a s ovom brojkom se slaže i demograf Stjepan Šterc.

Šterc navodi podatak da u Njemačku odseljava 55 do 60 tisuća ljudi godišnje, od toga je skoro 10 tisuća mladih koji odlaze na školovanje.

“Procjena je da Njemačkoj godišnje nedostaje oko 90.000 radnika svih profila i više-manje u svim djelatnostima. Hrvatska je idealna migracija prema Njemačkoj, populacija koja iseljava je obrazovanija nego 60-ih“, kaže Šterc.

On tvrdi kako je i dalje prisutna tradicija iseljavanja u poznato njemačko društvo, odnosno pronalazak posla preko prijatelja i poznanika iz Hrvatske.

Povećano interesovanje i za odlaske iz Crne Gore

Ambasada SR Njemačke u Podgorici je tokom 2017. godine izdala 876 viza za pojednostavljeno zasnivanje radnog odnosa u Njemačkoj, dok su tokom 2016. godine izdate 683 radne dozvole. Iako još uvijek nema zvaničnih podataka za 2018. godinu, procjene nevladinog sektora su da je broj onih koji su otišli u Njemačku znatno veći.

Najviše radnih viza do sada ambasada Njemačke je izdala za sektore građevinarstva, gastronomije i njege osoba.

“Za ulazak u Njemačku radi zasnivanja radnog odnosa potrebna je viza, za čije izdavanje se mora podnijeti zahtjev u ambasadi SR Njemačke u Podgorici. Podnosioci zahtjeva moraju priložiti ugovor o radu ili stručnoj obuci sa privatnom firmom ili državnom ustanovom u Njemačkoj”, saopšteno je iz ambasade Njemačke u Podgorici.

Putem ovog programa Savezna vlada Njemačke nudi upravo manje kvalifikovanim državljanima Zapadnog Balkana put za poboljšanje njihove ekonomske situacije.

Iz nevladine organizacije Euromost iz Bijelog Polja, koja se bavi problematikom odlaska mladih ljudi iz Crne Gore, za AA je saopšteno da je u poslednje tri godine prema zvaničnim podacima Eurostata 6.930 građana Crne Gore podnijelo zahtjev za azil u neku od država Evropske unije.

“Njemačka ambasada je prema našim informacijama prebukirana, kada se tiče izdavanja viza, što je navelo da promjeni način podnošenja prijava za radne vize ili duži boravak u toj državi“, saopšteno je iz Euromosta.

Masovno odlaze mladi sa fakultetskom diplomom

Iz te organizacije poručuju da nemaju tačan broj, koliko je za poslednje tri godine ljudi napustilo Crnu Goru.

“Ali, sa sigurnošću možemo kazati da je posljednje tri godine taj broj veći od broja kada su državu napuštali građani tokom ratnih dešavanja na našim prostorima. Napominjemo da veliki broj živi van naše države, posebno u drugim državama EU, a i dalje se vode kao da žive u Crnoj Gori, odnosno i dalje imaju ovde svoje prebivalište i kao takvi se vode kao stanovnici opština u Crnoj Gori“, kazao je Almer Mekić, iz nevladine organizacije Euromost.

Na pitanje koji profili ljudi odlaze u Njemačku, Mekić kaže da masovno odlaze mladi ljudi, prevashodno sa fakultetskim diplomama.

“Naši građani do radne vize dolaze preko svojih članova familije, koji im nađu poslodavca koji će ih zaposliti. Pretežno se radi o građevinskim firmama. Poslodavac im proslijedi ugovor o radu sa naznačenom platom po satu, nakon čega se ugovor uz zahtjev dostavlja njemačkoj ambasadi, koja nakon provjere izdaje radne vize na šest mjeseci, koju kasnije produžavaju u Njemačkoj. Drugi način je odlazak na tri mjeseca i rad na crno, gdje se koriste razni načini zapošljavanja, kao i boravka u toj državi“, ističe Mekić.

Poručuje i da većina radnika koji odlaze u Njemačku rade građevinske poslove, kao i poslove u ugostiteljstvu.

Prošle godine sa Kosova vizu za Njemačku dobilo skoro 5.000 osoba

Sve je veći broj mladih i školovanih kadrova, posebno ljekara i medicinskih sestara sa Kosova koji u potrazi za poslom i boljim uslovima za rad, odlazi u evropske zemlje, a najviše u Njemačku. Njemačka ambasada je u 2017. godini na Kosovu izdala 4.758 viza.

Građani Kosova do posla u Njemačkoj uglavnom dolaze uz posredovanje određenih agencija za zapošljavanje, poput Agencije za promovisanje zapošljavanja na Kosovu (APPK) koja je aktivna u oblasti ekonomske reintegracije, odnosno u oblasti stručnog osposobljavanja, certifikacije i zapošljavanja. Zapošljavanje se realizuje preko posredovanja, tako što se povezuje kvalifikovani radnik-stručnjak sa jedne strane i poslodavac sa druge strane.

Upravo posredstvom APPK-a posao u Njemačkoj kao medicinska sestra sa bachelor diplomom obezbijedila je sebi 34-godišnja Antigona Ferrataj iz Peći, koja trenutno sa suprugom i dvoje djece živi u Kosovu Polju, kraj Prištine.

Na ovaj korak se odlučila zbog nemogućnosti da se zaposli na Kosovu, kao i zbog nepostojanja perspektive za njenu djecu.

“Izgubila sam svu nadu da ovde može biti nečeg. Iako sam sada na završetku studija, ostala mi je samo još odbrana diplomskog rada i čekam da mi zakažu datum. Ovde ne vidim perspektivu za budućnost moje djece”, kaže Antigona za AA.

Težak život sa jednom plaćom 

Ona ističe da je njen suprug zaposlen, ali s jednom platom i kreditom za stan, nije lako živjeti.

“Mnogo puta sam djeci rekla nemam novaca. Kada stigne muževa plata prvo platimo obaveze prema državi koje imamo, a onda ono što nam preostane razvlačimo do kraja mjeseca. To je jedan od razloga što hoću da odem sa Kosova. Jer, nije to život, stalno djeci govoriti imamo – nemamo”, dodaje Antigona.

Ona će u jednoj njemačkoj bolnici početi da radi aprila naredne godine, a mogućnost da joj se pridruži suprug i djeca dobit će tek nakon što odradi šest mjeseci u Njemačkoj.

Do tada pohađa intezivni kurs njemačkog jezika, koji sama finansira i koji će koštati oko 1.500 eura. Po odlasku u Njemačku biće joj isplaćena polovina te sume.

Također, Antigona je nakon završenog kursa njemačkog jezika B1 boravila zajedno sa ostalim kandidatima deset dana u Njemačkoj kako bi vidjela gde će raditi. Tamo je potpisala i ugovor o radu sa njemačkim poslodavcem.

Budući poslodavac će joj obezbijediti radnu vizu, kartu do Njemačke i smještaj. Na njoj je samo da radi i da izdrži period koji će morati da provede daleko od svoje porodice.