Hadžihafizbegović: Mnogi misle da sam rođeni Sarajlija

Emir Hadžihafizbegović jedan je od najpopularnijih glumaca koje je Bosna i Hercegovina ikada imala. Glumio je u desetinama filmova, predstava u koje je unio onaj ”glumački žar” koji rijetko ko može, u potpunosti nas uvodeći u lik koji tumači.

Uvijek je isticao da je vjeran svojoj porodici, svojoj državi i poslu i kojim se bavi. Postigao je veliki uspjeh u regiji, i dalje radi, ne staje i ne misli stati dok god ga noge nosi.

Profesor Kusturica

Novinari Expressa razgovarali su sa Emirom o djetinjstvu u njegovom rodnom gradu, studiju na Akademiji scenskih umjetnosti, bitnim ulogama u filmovima i predstavama koje je ostvario, ali i porodici i tuzlanskoj Slobodi, čiji je vatreni navijač.

Kada neko spomene Tuzlu, čega se vi rado sjetite?

-A pa, rado se sjećam svoga djetinjstva u rodnom gradu. Tu je stadion Tušanj, pa Rukometni klub ”Jedinstvo”, Stelekt, Batva – moja ulica i naselje u kojem sam živio, Osnovna škola ”Jusuf Jakubović” koju sam pohađao, moji sjajni prijatelji, FK ”Sloboda”, KK ”Sloboda Dita”. Sve je to na određeni način obilježilo moje djetinjstvo o svega se sjećam.

A šta je obilježilo studentske dane u Sarajevu? Šta vam prvo pada na pamet?

-To su časovi glume, koje smo imali svaki dan od 16:00 do 19:00 sati i sve silne vježbe koje smo radili sa profesorom Emirom Kusturicom, budući da je on bio moj profesor i da sam u njegovoj klasi diplomirao. To je nekako prvo što mi pada napamet, a tiče se nastavnog i edukativnog procesa, a u pogledu van nastavnih aktivnosti, pa sjećam se Olimpijskih igara u Sarajevu. Tada sam bio druga godina Akademije. Sjećam se snimanja filma ”Otac na službenom putu”, onda iza Akademije smo stalno igrali mali fudbal, sarajevski kafići… To je to otprilike. Došao sam na Akademiju scenskih umjetnosti kada sam odslužio vojsku, jer ja sam bio prva generacija koja je išla u vojsku nakon Titove smrti. To je neka asocijacija na studentske dane.

Pojavljivanjem u filmu ”Otac na službenom putu” zapravo i počinje vaša filmska priča. Tada ste bili student prve godine i film je osvojio značajnu svjetsku nagradu?

-Tu nagradu je dobio film i reditelj, a ja sam bio dio tog filma i naravno da mi to imponuje. Isto kao što sam bio dio filma ”Grbavica” koji je uzeo „Zlatnog medvjeda“ u Berlinu, kao što sam bio dio filmova ”Gori vatra”, ”Ljeto u zlatnoj dolini”, koji su također uzeli neke svjetsake nagrade. Sjećam se filma ”Otac na službenom putu”. Imao sam tada 21 godinu i ima tu nešto zanimljivo, neka talična stvar. Ja imam više od pedeset igranih filmova iza sebe i zaista bogatu filmsku karijeru, dobio sam oko 20 nagrada sa svjetskih festivala za najboljeg glumca, ali ja sam svoj prvi kadar kao student prve godine na Akademiji scenskih umjetnosti, ne znajući ama baš ništa o filmu ostvario upravo tu. Snimali smo u kući nobelovca Vladimira Preloga iznad Muzičke akademije.

Čija odluka je to bila? Bila je neka audicija za ulogu ili…?

-To je bila odluka profesora, profesora Kusturice. Nismo više u dobrim odnosima, ali kada god se on spomene ne mogu griješiti dušu i ne reći da je bio sjajan profesor i da je veliki svjetski reditelj. Kada budemo pravili neku enciklopediju bosanskohercegovačkog filma on mora imati počasno mjesto u toj knjizi. Režirao je dva velika bosanskohercegovačka filma ”Otac na službenom putu” i ”Sjećaš li se Dolly Bell”, a to što se kasnije iskompromitirao kao čovjek to je neka priča s kojom se on treba boriti.

Značajnu ulogu ste ostvarili u filmu Ognjena Sviličića ”Takva su pravila”. Jednom prilikom ste izjavili da Vam je to najteža odigrana uloga. Zbog čega?

-To je dramaturški priča koja me najviše uznemirila. Ja sam igrao razne likove, ali igrati oca kome maloljetnici bez ikakvog razloga u jednom potpunom besmislu ubijaju sina je bilo nešto što je mene onako dodatno opteretilo. Vama tako pobjegnu misli na vašu djecu, na Denisa Mrnjavca, i taj slučaj u sarajevskom tramvaju. To je ustvari istinita priča o ubistvu Luke Rica, dječaka u Zagrebu, priča o maloljetničkoj delikvenciji. Teško sam radio taj film, i za taj film sam dobio sedam međunarodnih nagrada.

Vratimo se kraju osamdesetih godina i čuvenoj ”Audiciji”. Kako se sve desilo i kako danas gledate na taj projekat?

-Audicija se desila sasvim slučajno. To je zapravo bila ispitna predstva. Igrali smo je na početku na Akademiji u jednoj prostoriji gdje je realno moglo da stane 120 ljudi, a svaku predstavu je gledalo 200, i tako dvije stotine puta u tom prostoru. Onda smo odigrali sedam stotina predstava za pet godine. Imali smo četiri jugoslovenske turneje, imali smo sjećam se 70 hiljada prodatih karata za zagrebački ”Lisinski”, pa onda 120 hiljada prodatih ulaznica u Beogradu u Domu sindikata. To je jedna legendarna predstava koja je i dalje popularna. Obnovili smo je. Tu predstavu su radili sjajni glumci i napravili smo svi sjajne karijere. Jedna od tajni Audicije je ta, da su je radili tada mladi i talentirani studenti glume u Sarajevu.

Kako je nastao lik Bogoljuba Šaulića koji tumačite u toj predstavi?

-Sjećam se da je Emir Kusturica došao na tu ideju. To je bio ispit za skicu za lik i pristup je trebao biti neobičan, kao da mi dolazimo na prijemni ispit i da izaberemo kandidata kojeg ćemo kasnije pokazivati u vježbi iz imitacije. Zaista je bio na prijemnom jedan krupniji lik iz Bosanske krajine, ali nije se zvao Bogoljub Šaulić i nije govorio sve ono što ja govorim u Audiciji, ima tu dosta konstrukcije. Ali otprilike onako je izgledao, imao je neke podignute pantalone, piskav glas… Ta priča s Audicijom je impresivno jaka, nostalgična.

A mjuzikl ”Hajde da se volimo” sa Lepom Brenom?

-To je zapravo posljedica ”Audicije”. Nas je nakon silnog uspjeha preuzeo jedan od najboljih evropskih menadžera Raka Đokić. Ja sam zapravo lik iz ”Audicije” iskoristio za ulogu u Breninim filmovima.

Koliko Vam je kao glumcu dopuštena i dozvoljena sloboda, improvizirate li?

-Sloboda je glumcu uvijek dozvoljena, samo je ne smije zloupotrebljavati. Improvizira se kada u potpunsti vladaš materijom. Mnogi misle da mogu napraviti ono što Messi napravi, ali ne ide to tako. Moraš znati tekst, svoj tekst, pa partnerov tekst, moraš znati svaki portalni izlazak, kad se koje svjetlo pali, sve moraš znati i unutar takve dobre pripreme možeš improvizirati. Opet sve je stvar mjere, a mjera je jako bitna stvar, mjera je stva gdje se sudaraju sloboda i odgovornost. To je moja definicija.

Skup film

Prisjetimo se i ”Karaule”, filma koji je zapravo jednim dijelom i ujedinio zemlje bivše države i svakako Vaše uloge poručnika Pašića?

-Uloga je bila prezahtjevna. Na kraju mi je Sergej Trifunović slomio dva prsta, na snimanju scene kada se tučemo na kraju. Volio bi da je neko ko misli da je glumcima lako bio na snimanju filma ”Karaula”, pogotovo četiri noći pod kišom, odnosno cisternama koje prave kišu, a mi obučemo ronilačka odijela pa preko uniformu, pa tuča po blatu… Pomenuti film ”Takva su pravila” je bio mentalno težak za raditi, a ”Karaula” je bila fizički teška za raditi. Opet, volim se sjetiti tog filma iako je prošlo više od deset godina od snimanja. Snimali smo sa tri kamere, to je bio jako skup film, koštao je oko četiri miliona maraka, imao je dobre glumce, producente iz regije. I za tu ulogu sam dobio dosta nagrada.

Imate li svoju službu, tim ljudi koji vas prate, kako sve stižete?

-Ja sam snimo više od pedeset filmova, bio sam svojevremeno PR ”Audicije” i svojih predstava, a nikada nisam imao agenta, ni prije, a ni danas. I dalje pripremam nove predstave, filmove, kada dobro organiziraš posao, kada imaš pravu ekipu onda nije ništa teško, sve je bit organizacije. Inače ne volim kancelarijske poslove. Ja sam bio ministar četiri godine i nisam prekidao snimati filmove, niti sam prekinuo igrati predstave, to je bio jedan od uslova da prihvatim tu funkciju.

Misle da sam rođeni sarajlija

Dođete li u Tuzlu, idete li na Slobodine utakmice?

-Mnogo toga lijepog me veže za Tuzlu… Cijela porodica voli Tuzlu. Mnogo novinara iz regije misli da sam ja rođeni Sarajlija, ali ja sam ponosan što sam Tuzlak i Bosanac i Hercegovac i to je stub koji me determinira kao čovjeka. Ja imam četiri stuba na kojima stoji, a to su vjera, porodica, Bosna i gluma i to je sve podjednako važno. Moram priznati da je to malo teže izvesti, kada su utakmice Slobode u pitanju. Ja sam u Tuzli možda jednom u dva mjeseca, pet ili šest puta godišnje, no pratim Slobodu, jer ja sam bio ozbiljan navijač Slobode i nema stadiona u bivšoj Jugoslaviji na koji ja sa Slobodinom zastavom nisam ušao. I dalje sam jako naslonjen na tuzlanski sport.

Mnogo prijatelja

Čuo sam da imate mnogo iskrenih prijatelja? Vjerujete li u iskreno prijateljstvo?

-Imam ih dosta. Ja ne vjerujem u teoriju da pravi prijatelji stanu na prste jedne ruke. To je besmislena teorija. Ja imam mnogo prijatelja u Bosni i van Bosne, van evropskih granica, po raznim kontinentima. Moji prijatelji su ljudi koji pripadaju raznim kulturama.