Je li svako bogatstvo prljavo?

Jedan od najbogatijih Bosanaca ovih dana je u humanitarne svrhe darovao 250.000 KM. Ne sjećam se da je ikad iko, osim međunarodnih organizacija, odvojio toliko novca za ublažavanje bola naše nepregledne bijede.

Žalosno je, ali istinito da ta gesta nije dobila publicitet koji zaslužuje. Štaviše, to što sam čuo od onih koji su tu vijest pročitali, to bi pomenutog čovjeka, da zna za takva reagovanja, vjerovatno nagnalo da se predomisli i da taj novac zadrži u svom džepu.

Kažu – pere pare. Dodaju – to je kap iz mora njegovog imetka. Predviđaju – to je ulog u namještaljku nekog dolazećeg tendera. Malo kome pada na pamet da je to čovjek učinio čista srca, dirnut nečijom nesrećom, nesebičan da sa svoje gomile odvoji nešto za one kojim je život dodijelio sitniš.

Takvi smo mi, općenito. Zavist, omalovažavanje, povlačenje velikih po blatu – to je jedna od značajki našeg mentaliteta. Stoga su ti veliki odvajkada gledali da ne bodu oči gomili. Sve do današnjih razuzdanih novokomponovanih bogataša (mislim na one koji su to stekli na sumnjiv način), ovdje se imetak uvijek skrivao od stranih očiju.

Legenda to, uostalom, govori na vrlo slikovit način, legenda o čaršijskim gazdama koje su šivale po dva ista odijela: da raja misli da se ne baškare u izobilju, jer su, eto, uvijek u istom odijelu. A oni uživaju jer znaju da su se presvukli!

Takvi su bili i predratni bogataši, uglavnom tzv. privatnici iz ugostiteljskog i uslužnog sektora. Mnoge poznajem, ali ne znam nijednog koji je, kad ga pogledaš, ličio na bogataša. Novac se skrivao i zbog poreznika, a užitak ostavljao za ljetovanja na dalekim i ekskluzivnim mjestima, od Havaja do Maldiva, tamo gdje nije bilo očiju sa ovog prostora. Pa po povratku slobodno mogu da kažu da su bili u jeftinom privatnom smještaju kod nekog Duje, u seocima oko Makarske.

Sad je među nama mnogo više imućnih ljudi. Puni su nam gradovi bijesnih auta, džipova većih i od nečijeg stana. Država je opljačkana, ali pare nisu odlepršale na nebo. Ušuškale su se u nečijim ovozemaljskim džepovima.

Raja zna za prljavo porijeklo njihovog imetka. I zasluženo ih prezire, čak i mrzi. No, pri tome smo često nepravedni. Nekako se u nama uvriježilo mišljenje da niko ništa nije pošteno zaradio, da su svi bogataši – lopovi! A je li baš tako?

Moja mama, koja je zagazila u devetu deceniju života, takođe misli tako. Kažem joj: poznajem puno ljudi koji plivaju u parama, a sve su čiste, zasluženo zarađene, jer su ti ljudi jako sposobni.

– Pa zašto onda ti nisi bogat, i ti si, sine, jako sposoban, pita ona.

Objašnjavam da sam ja majstor u poslu koji nije unosan, za razliku od onih koji su savladali vještine trgovine, posredovanja, pametnog ulaganja ranije stvorenog imetka.

Odlično su plaćeni i mnogi koji rade vrhunske menadžerske poslove u stranim organizacijama, velikim domaćim kompanijama, napose bankama; oni koji su brzo shvatili šta znače dionice, berze, investicioni fondovi, ono čega do prije 20 godina ovdje nije bilo.

Svejedno, mama kaže: Ne ubjeđuj me, molim te! Pola moje penzije smjestili su u svoje novčanike.

Na kraj smo srca u mnogo čemu. Nepravedni smo prema mnogim našim sugrađanima koji žive odlično, čak i jako luksuzno. I kad znamo njihove vještine i sposobnosti, radiji smo da taj njihov status tumačimo nečim prljavim. Valjda nas to tješi, šta li. Ili više nemamo živaca da odvajamo žito od kukolja, svjesni da masa naših bogatuna ima nečistu savjest, da je porijeklo njihovog bogatstva, u stvari, u našem siromaštvu.

Puni su nam gradovi bijesnih auta, džipova većih i od nečijeg stana. Država je opljačkana, ali pare nisu odlepršale na nebo. Ušuškale su se u nečijim ovozemaljskim džepovima…

Stoga se, valjda, i ljudi sa pošteno zarađenim imetkom često osjećaju nelagodno, pa kroje i po pet istih odijela. Jednoga sam godinama zadirkivao da mu ne pali fol sa Škodom Favorit, starijom i od onog groznog rata.

– Džaba se kriješ, svi znaju da si pun k’o brod, govorio sam mu sve dok jednom nije osvanuo u nagizdanom Audiju. A znam da ni prebijenu paru nije stekao nezasluženo ili kvarno.

Na takve mislim kad kažem da smo nepravedni prema dijelu naših imućnih sugrađana. Da smo bar malo lagodnijeg srca, tapšali bi ih po plećima: Svaka čast, majstore! I priželjkivali bi da to i sami jednom postignemo, da nam barem djecu dopadne – uspjeh. Doduše, nije ovo mjesto na kojem se lako ostvaruje “američki san”, ali nije ni pustara u kojoj vene svaka ljudska sposobnost i kvalitet koji se, među ostalim, naplati i u novcu.

Ne vjerujem da sam vam okrenuo misli. I meni je trebalo vremena da ublažim vlastitu podozrivost. Pomoglo mi je što sam dobro upoznao nekoliko takvih ljudi: na ranu da ih priviješ! A rade mnogo i znalački, para im se prosto lijepi za ruku.

I još nešto. Takvi ljudi, i više od nas običnih, preziru prljave bogataše koji su se ovdje nakotili. U malom mozgu im je vjerovatno spoznaja da su i sami sumnjivi i nepopularni zbog te bagre koja je jedino vrhunski sposobna u vještini otimanja i potkradanja nemoćne raje.