Kako biti srećan pored ovolike nesreće!?

U moru nepoznanica, jedino je sigurno da smo danas žestoko nezadovoljni. Ispoljavamo to na razne načine – nervozom, gunđanjem, malodušnošću, potiskivanjem problema, internetskim izlivima bijesa…, a najrjeđe pokušajima da pružimo gnjevni otpor onima koji su nas pritjerali uzazid.

Tako je to kad su nevolje velike, a čovjek malen. Crne misli razagnavamo čak i revoltom protiv medija, koji šire toliko ružnih vijesti i poruka. Ponekad iskreno poželimo i da nas još više lažu, da uljepšavaju stvarnost, da pronalaze ili izmišljaju makar i zrna ljepote u ovom beskraju brige i tuge.

Golema je, iako djetinje naivna, ta ljudska potreba za utjehom. Nju nam je, uostalom, i Stvoritelj propisao: Ne gledaj one iznad sebe, nego one ispod, one još jadnije i bespomoćnije! I budi sretan što si uopće živ. I od lošeg ima gore. Ozari se spoznajom da neko pati još više od tebe.

Prve neuzvraćene ljubavi i neostvarene mladalačke želje liječio sam upravo tako. Okrenem u novinama stranice sa smrtovnicama, pronađem par najmlađih pokojnika i rahmetlija, malo otplačem, pa mi bude nekako lakše. Poznajem više ljudi koji su imali sličnu utješiteljsku strategiju.

Sad mi to ne ide od ruke. Odavno ne pratim čitulje, otkad sam utvrdio da često u njima nalazim pomene na znance, komšije i dobre nekadašnje drugove, za koje sam mislio da su u nekim amerikama, australijama, skandinavijama, pa ih zato ovdje nema. A njih, bez mog znanja, rat zanavjek pomeo sa planete!

Odbranimo barem dušu

To mi je stvaralo dodatnu bol, pa sam od čitulja počeo da bježim. Zato propuštam i neke ovovremenske dženaze i sahrane, jer svi misle da novinar sve prati i zna, pa me o nečijem odlasku ponekad niko i ne obavijesti.

I za smrt Seje, u raji zvanog Oklagija, saznao sam sa mjesecom zakašnjenja, kad sam, preko puta Centralne banke, na zidu jedne zgrade vidio poznati lik na prepoznatljivom komadiću papira. Sjetio sam se da sam ga, tanjeg no ikad, par dana prije datuma smrti susreo u koševskoj bolnici. Smožden od teške bolesti, rekao mi je: Vlasta, samo želim da me uspavaju!

Brzo ga je uspavalo očekivano finale smrtonosnog karcinoma. Ispunila mu se želja da što prije prestane da bude teret i sebi i porodici, potpuno lišen nade da nešto može da se popravi.

No, nimalo me ne tješi što sam ja, zasad, barem – živ! Ni povremeni bljesak lične sreće ne blaži mi gorčinu. Kako biti srećan pored ovolike nesreće!?

Nisam jutros nimalo malodušniji no inače, samo osjećam navalu potrebe da se glasno pridružim kriku srodnih duša, mnoštvu današnjih Bosanaca i Hercegovaca, od kojih se razlikujem jedino po tome što mi profesija omogućava da javno kažem ono što misle i oni koji svojim riječima ne mogu da dopru dalje od porodice i uskog kruga rodbine i prijatelja.

Duhovni opstanak

Tješite se ljudi, to nimalo ne zavisi od vlasti nego samo od vas! Tu nam ne mogu ništa, pa nek puknu od jeda. Sve su nam uzeli, ali odbranimo barem dušu. Zalagujmo se, pogledujmo na one ispod nas, spasimo šta se spasiti može. Makar i puki život!

Naš duhovni opstanak bezuslovni je ulog u neko, kad god da dođe, doba u kojem ćemo aktivnije da kujemo svoju sudbinu, da skupa pokušamo da pobijedimo zle ljude i zlo vrijeme.

Da to i mali čovjek može, siguran sam. Samo treba da sa srodnim dušama ujedini energiju gnjeva i pravde, da od pojedinca postane dio nesrećom spojenog kolektiva. Ako ništa, sjetimo se 70 godina starog recepta Mahatme Gandija, koji je Indijce naučio da se sa surovom kolonijalističkom vlašću bore skrušenim okretanjem drugog obraza, nakon što po prvom dobiju šamar. Silnicima se, nakon dugog šamaranja, udarci okrenu u vlastito lice!
Nemojmo pri tome misliti samo na sebe. Budimo, makar samo uinat, početak mosta preko kojeg će jednom preći ona generacija nama srodnih duša i sličnih sudbina, koja će, gramzivoj vlasti uprkos, posljednja da se smije.

U velikom zbiru povijesti, i svi prethodni gubitnici tako mogu da postanu konačni – pobjednici!