Prošlo je 70 godina od bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki (VIDEO)

Japan je prije 70 godina postao prvom i za sada jedinom žrtvom nuklearnog napada, a užasa koji je 6. augusta 1945. posijala bomba “Mališan” na Hirošimu i tri dana kasnije “Debeljko” na Nagasaki prisjećaju se “hibakushe”, ljudi koji su preživjeli stravični atomski napad, kada je na zemlji nastao pakao.

Po naredbi tadašnjeg američkog predsjednika Harryja S. Trumana, američki bombarder B-29 nazvan Enola Gay izbacio je tog jutra 15 kilotona tešku nuklearnu bombu s visine od 9.400 metara u kojoj je bilo 60 kilograma uranija.

Eksplodirala je iznad Hirošime na visini od oko 600 metara, izazvavši toplotni val temperature do 5.000 stupnjeva Celzija, snažni udarni val brzine 800 km/h i plamene oluje koje su uništile gotovo sve unutar dvanaest kvadratnih kilometara. U prvim sekundama usmrćeno je između 70.000 i 80.000 ljudi, da bi u mjesecima koji su uslijedili broj mrtvih zbog radijacije narastao na 140.000.

Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15.250 metara koji se vidio s udaljenosti od 560 km.

Tri dana kasnije, iz zrakoplova Bock's Car bačen je na Nagasaki 4.500 kilograma težak “Debeljko”, a broj žrtava u prvim trenutcima nakon eksplozije kreće se od 40.000 do 80.000.

Uslijed radijacije i teških bolesti koje su se potom razvile, broj ljudi koji su umrli od posljedica dviju atomskih bombi je u augustu 2014. dosegao 450.000, od kojih je 292.325 žrtava iz Hirošime, a 165.409 iz Nagasakija.

Sunao Tsuboi, piše The Guardian, svoje ožiljke zadobivene u eksploziji A-bombe na Hirošimu nosi već 70 godina i živo se prisjeća tog dana kada je začuo zaglušujući prasak, da bi potom bio odbačen u zrak i nakon deset metara pao na zemlju.

“Kada sam došao svijesti vidio sam da imam opekline po cijelom tijelu, a uslijed siline eksplozije otpali su mi rukavi košulje i nogavice hlača. Ruke su mi bile najviše opečene (…) nisam znao da nas je pogodila atomska bomba, ali po onome što sam vidio oko sebe znao sam da je na zemlji nastao živi pakao”, kazao je Tsuboi.

[quote_right]Historičari se ni danas ne mogu složiti oko opravdanosti odluke o bombardiranju Hirošime i Nagasakija. I dok jedni tvrde da bi kopnena invazija Japana koštala stotine hiljada japanskih i američkih života, drugi tvrde da je Japan već bio na koljenima i da nije mogao voditi rat te da su bombe bile eksperiment[/quote_right]

Prisjeća se djevojčice kojoj su oči ispale iz duplja, ljudi bez ekstremiteta i onih koji su rukama pokušali spriječiti da im iz rupe na trbuhu ne iscure unutarnji organi.

“Bili su poput prikaza, krvarili su iz rana pokušavajući negdje otići prije nego su kolabirali. Pougljenjena tijela bila su posvuda, prekrila su i rijeku”, opisuje Tsuboi taj 6. august i dodaje da je smrad izgorenog ljudskog mesa bio zastrašujuće snažan.

U bolnici je više od mjesec dana bio bez svijesti. Od tog dana, Tsuboi je bio hospitaliziran 11 puta, a tri puta mu je rečeno da mu nema spasa. Cijeli život uzima lijekove za razne bolesti, uključujući i dva karcinoma kao direktnim posljedicama radijacije.

Tsuboi je svoj život posvetio širenju istine o užasima nuklearnog oružja diljem svijeta i svake godine sa svojom djecom i unucima u Parku mira u Hirošimi odaje počast žrtvama, među kojima je najviše bilo civila. Navečer 6. augusta ove godine spustit će fenjer u valove rijeke Motoyasu, u koju se bacilo na hiljade ljudi u bijegu od vreline nuklearne eksplozije, kako bi plam svjetlosti vodio duše umrlih.

“U ime svih žrtava atomske bombe, zatražit ću od njega da učini sve što je u njegovoj moći da oslobodi svijet nuklearnog oružja. Nastavit ću to tražiti do mog posljednjeg daha”, poručio je Tsuboi.

I Yoshiko Kajimoto, 84-godišnji “hibakusha” neumorno upozorava svijet na opasnosti od nuklearnog oružja i nuklearne energije općenito pa je tako putem Skypea razgovarao i s desetak zastupnika britanskog parlamenta, a s japanskom nevladinom udrugom “Brod mira” obišao je 24 zemlje i održao predavanja o Hirošimi i Nagasakiju.

“Hibakushe” se također odlučno protive namjeri premijera Abea da četiri godine nakon nuklearne katastrofe u atomskoj centrali Fukušima Daiichi ponovo pokrene nuklearne reaktore. Iako ne spore razliku između upotrebe nuklearne enegije u vojne i civilne svrhe, mišljenja su da ju ljudski rod nije u stanju kontrolirati.

“Mislim da nam rizik koji predstavlja nuklearna energija i činjenica da ju ljudski rod ne može kontrolirati jasno daju do znanja da niti jedan reaktor u Fukušimi ne bi smio biti ponovo pokrenut”, kazao je Akira Yamada, jedan od 183.000 registriranih preživjelih iz Hirošime i Nagasakija.

Zlokobni Enola Gay koji je ispustio najsmrtonosniji teret na svijetu sada se nalazi u muzeju zrakoplovstva kod aerodroma Dulles u blizini Washingtona. Sjajni srebrnasti bombarder dobio je ime po majci pilota koji je njime upravljao tog povijesnog dana u augustu 1945., njegova povijesna misija sažeta je u samo jednu rečenicu: “6. augusta 1945. ovaj bombarder tipa B-29, koji je proizvela kompanija Martin, ispustio je prvo atomsko oružje upotrijebljeno u borbi na japanski grad Hirošimu.”

Naime, razorna eksplozija te bombe postala je jedan od najznačajnijih događaja 20. stoljeća oko kojega se i danas, 70 godina kasnije, vode burne rasprave.

Za neke preživjele žrtve te eksplozije, ovaj kratki opis zrakoplova nije dovoljan jer ne sadrži nikakve informacije o broju žrtava.

Historičari se ni danas ne mogu složiti oko opravdanosti odluke o bombardiranju Hirošime i Nagasakija. I dok jedni tvrde da bi kopnena invazija Japana koštala stotine hiljada japanskih i američkih života, drugi tvrde da je Japan već bio na koljenima i da nije mogao voditi rat te da su bombe bile eksperiment.

Ono što je neosporno je da je američki predsjednik Truman s broda na Atlantiku tog 6. augusta priopćio vijest. “Svijet će znati da je prva atomska bomba bačena na Hirošimu, vojnu bazu, zato što smo htjeli izbjeći pogibiju civila. Upotrijebili smo je kako bismo priveli agoniju rata kraju i spasili živote hiljade i hiljade Amerikanaca”.

Japan je kapitulirao 15. augusta 1945., a 70 godina nakon tragedije većina Amerikanaca, 56 posto prema istraživanju instituta Pew Research Center, smatra da je to bilo opravdano.