Naziv? Naša kuća. Adresa? Dejton 2.0, Bosna i Hercegovina.

Došlo je vrijeme da nakon 20 godina počinjemo razmišljati zašto, kako i šta da radimo da na temeljima koje imamo, Dejtonu, napravimo Našu kuću: Bosnu i Hercegovinu.

Prvo, zašto?

Odgovor na ovo pitanje je najvažniji da bismo ljude motivirali i mobilizirali da promijene stanje u kojem se nalazimo. Odgovor na ovo pitanje mora doći i do srca i do glave ljudi različitih identiteta – da shvatimo da nam Naša kuća daje šansu za budućnost i nadu, te je u isto vrijeme jedina brana od aveti prošlosti i strahova koje imamo danas.

Odgovor na ovo pitanje je isti kao i odgovor na pitanje kakvi su mir i Dejton bili, kakvi su sutra, ako ih ne budemo mijenjali i kakvi su danas?

Dejton je bio dobar. Sutra će postati loš ako ga ne dogradimo i na njegovim temeljima ne napravimo Našu kuću. Danas je “nako”. Razlog tome je što još imamo nesigurni krov nad glavom, godinama živeći u improvizovanom “šatorskom naselju”, kao izbjegli građani i narodi, na svom “gruntu”.

Mir je bio nametnut. Bez Naše kuće će sutra biti, u najboljem slučaju, nesiguran i nepredvidiv. Danas je nesamoodrživ ili, preciznije rečeno, danas je “nako”. Čak mu “nako”, pokatkad, zaprijeti i poneki nelegalni i nelegitimni referendum, dum, dum…

U ovim prostorima znamo opstajati čak i dok je “nako”. Ali istorija nas uči da to ne može dugo trajati, a da ne uletimo u novu spiralu nesreće, nepravde, nesigurnosti, nezaposlenosti, neobrazovanja i primitivizma, nacionalizma, koji završi u zločinu i kazni, strahovima i životu u prošlosti…

Ta ista istorija nas, takođe, uči da dok god živimo u Našoj kući, ima i sreće, pravde, sigurnosti, zaposlenosti, obrazovanja i prosperiteta, zajedničkog života u različitostima i uvažavanja koje nam daje nadu za bolju budućnost…

Drugo, kako?

Okupljanje svih domaćih snaga, političkih, poslovnih, akademskih, religijskih, nevladinih, medijskih… na izgradnji uvažavanja, dijaloga i povjerenja kroz pravljenje institucija Naše kuće i realizaciju projekta Reformske agende, koju nam je ponudila međunarodna zajednica. Tako možemo doći do političke volje i pozitivne atmosfere koju smo imali u vrijeme desetogodišnjice Dejtona tokom rada na tzv. aprilskom paketu ustavnih reformi.

To znači da međunarodna zajednica mora preuzeti ulogu koju je imala prije 10 i 20 godina uz zajedničke lekcije koje možemo izvući iz svojih neuspjeha.

Realizacija Reformske agende može stvoriti potrebnu klimu da bi se moglo nastaviti sa strukturalnim reformama. Jasno je da Reformska, ekonomska i pravna, agenda ima svoj ograničen domet bez ozbiljnijih institucionalnih reformi koje će svakako uslijediti.

Institucionalne reforme, nakon uspjeha Reformske agende (kao i nakon neuspjeha koji pesimisti vide), znače uvod u zajednički rad domaćih i međunarodnih aktera, nakon 20 godina, na projektu “Dejton 2.0” – Next Generation. Naša kuća – Naredna generacija.

Uspjeh Reformske agende bi sigurno stvorio potrebnu i povoljnu klimu za nove i neophodne reformske korake. Neuspjeh bi vodio ka jedinom preostalom rješenju, a to je neophodnost novih institucionalnih reformskih koraka uz čvrstu međunarodnu uključenost u budućnost Naše kuće i isključivanje domaćih aktera prošlosti.

Treće, šta?

Izgradnja društva zajedničkih vrijednosti. Naše kuće.

Demokratsko liderstvo za dijalog, različitosti, društvenu inkluziju različitih identiteta. Drugim riječima, za Našu kuću sigurnu za različitosti i branu protiv nepravde i produbljavanja ekonomskih nejednakosti.

Dakle, šta sad? Prvo Reformska agenda, a potom institucionalne strukturalne reforme – što ima svoj naziv i adresu.

Naziv? Naša kuća.

Adresa? Dejton 2.0, Bosna i Hercegovina.

Autor je bivši predsjedavajući Savjeta ministara i bivši ministar spoljnih poslova BiH