“Skočio sam iz postelje tog jutra”: Noć samoubistva kćerke Ratka Mladića

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst Šekija Radončića “Noć samoubistva generalove kćerke” koji je objavljen u magazinu Dani 2004. godine.

Tekst je dio feljtona koji je izlazio u više brojeva pomenutog magazina i koji je govorio o nepoznatim detaljima iz života tada još haških bjegunaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Dio teksta koji govori o Ratku Mladiću pročitajte u nastavaku.

Životni put generala Mladića ide strogo vojnom linijom. Ratni komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Ratko Mladić, roden je 12. marta 1943. godine u selu Božanici kod Kalinovika, iznad koga se nalazi stara austrougarska kasarna.

U toj kasarni vojni rok je služio nacistički vođa Adolf Hitler. Ratko Mladić je imao nepune dvije godine kada su mu oca, Neda, ubili ustaše negdje kod sela Šunj, na Ivan-sedlu.

I Ratkova majka Stana potiče iz antifašističke porodice. Oženjen je suprugom Bosom. Ima sina Darka. Oficirsku karijeru započeo je u Skoplju, davne 1965. godine.

Napreduje do načelnika za nastavu Treće vojne oblasti JNA u glavnom gradu Makedonije. Početkom januara 1991. godine postaje pomoćnik komandanta Prištinskog korpusa. Krajem juna iste godine sjeda u helikopter i odlazi u Knin. Tamo komanduje bitkama pobunjenih Srba protiv loše naoružanih Hrvata.

Zbog svoje brutalnosti pokazane prema civilima, dobija epitet “ratnog zločinca br. 1”. Početkom marta 1992. godine jugoslovenski načelnik Generalštaba Blagoje Adžić naređuje mu da preda dužnost u Kninu, i prihvati se nove – u Sarajevu.

Preuzimajući dužnost od generala Milutina Kukanjca, Ratko Mladić postaje komandant Druge vojne oblasti JNA, sa sjedištem u Sarajevu.

“Momak koji nam treba”

“Nijesmo poznavali Mladića, ali smo u hrvatskim novinama pročitali da nije ‘socijalni radnik’. Zaključili smo da je to momak koji nam treba”, izjavit će nešto kasnije Nikola Koljević, šekspirolog i Karadžićev potpredsjednik, koji je, po okončanju rata u BiH, pucao sebi u glavu, to jest “stradao od zločinačke ruke”, kako napisa Marko Vešović.

General Mladić često je pokazivao prezir prema evropskim narodima i pored toga što je ostao živ zahvaljujući jednom italijanskom vojniku. I on to zna:

“Iako su u početku bili naši neprijatelji u Drugom svjetskom ratu, meni su život spasili italijanski vojnici, koji su jedno vrijeme bili smješteni u našoj kući, na Kalinoviku. Bili su to vojnici iz italijanske divizije ‘Murde’. Majka mi je bila oboljela od tifusa i usahlo joj je mlijeko. I ja sam bio bolestan. Jedan vojnik, inače otac petoro djece, hranio me i održavao u životu”, prisjeća se Mladic u italijanskom dnevniku Korijere dela Sera.

Od 12. maja 1992. godine, pa sve do kraja novembra 1996. godine, kako navodi Haško tužilaštvo, “general Mladić je zapovjednik vojne administracije bosanskih Srba”. Kada je tokom rata novinar italijanskog dnevnika Korijere dela Sera rekao generalu Ratku Mladiću da je u Sarajevu vidio “kako granata ispaljena sa srpskih položaja ubija jednu medicinsku sestru”, Mladić je arogantno odgovorio: “Nije to bila srpska granata, jer me Vi ne biste sada intervjuisali da su Srbi gađali. Mi pogadamo.”

Tri pištolja

Rigidni general, koji se držao logike “sve što je u srpskim rukama, burazeru, sve je naše”, tokom rata doživio je i ličnu tragediju.

Mladićeva kćerka jedinica, 23-godišnja Ana, student završne godine medicine u Beogradu, izvršila je samoubistvo sredinom marta 1994. godine. U dubokoj crnini general je primao saućešće svojih prijatelja, i “vraćao film”: “Skočio sam iz postelje tog jutra kada se moja Ana ubila. Diglo me nešto iz sna. Osjetio sam neki udar pravo u srce. Vojniku sam rekao da se nešto strašno desilo i da zove sve punktove na frontu. Svi odgovori bili su da je svuda mirno. Popih čašu vode i vratih se u krevet. Onda je zazvonio telefon. Zgrabio sam slušalicu. Sin moj, Darko, zvao me. Iza njega čuo sam kako pišti Bosa… Tri smo pištolja imali u kući, a ona je podigla na sebe baš onaj… Onaj koji sam dobio kao najbolji pitomac u Akademiji… A dogovorili smo se da se iz tog pištolja puca samo onda kada se u kući Mladića budu rađali nasljednici”, požalio se Mladić novinarki Ljiljani Bulatović.

Poruka je jasna

Uoči Anine smrti general Mladić našao se na udaru dirigovane kampanje beogradskih medija. Razlog: njegovo suprotstavljanje Vens-Ovenovom i novom mirovnom planu Evropske unije za BiH, koje je zvanični Beograd prihvatio.

Heroj je preko noći postao zlikovac. Tih dana ga dio beogradske štampe opisuje “kao brutalnog cinika, odgovornog za strahote koje je počinila srpska vojska u BiH”. Penzionisani pukovnik-novinar Gajo Petković u beogradskom NIN-u konstatuje: “General Mladić, cinik i sadista zanijet svojim bijesom i brutalnošću, ima nesumnjivu odgovornost za zločine koje su počinili vojnici na čijem je čelu.”

Mladić na sahrani kćerke Ane

Nakon svega Ana pada u tešku depresiju. Mladićevi prijatelji smatraju da je generalova kći prelomila da se ubije onog trenutka kada je pročitala Petkovićev tekst. Kako god bilo, vrlo je rječito Anino samoubistvo izvršeno pištoljem kojeg je njen otac dobio na poklon kao najbolji vojni pitomac.

Mirotvorac Dobrica Ćosić

Odmah nakon Anine sahrane general Mladić napušta Beograd i vraća se na front. Tamo je još brutalniji. Njegove čuvene komande izrežene artiljercima: “Udri bez milosti”, “Razvali”, “Razvuci im pamet”, čuju se sve češće i glasnije.

Postaje još arogantniji prema svom vrhovnom komandantu, predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću. Netrpeljivost izme|u Karadžića i Mladića, “lijevog i desnog plućnog krila srpskog nacionalnog bića”, datira odranije.

Jak rivalitet im nije dozvolio da uspostave makar međusobno povjerenje. Arogantni Mladić nije mnogo poštovao pravilo iz Ustava RS-a da je “u ratu predsjednik države istovremeno
i vrhovni komandant vojske”. To je iritiralo Karadžića, baš kao i činjenica da je Mladić apsolutno kontrolisao sve generale u Vojsci RS-a.

Kad mu je prekipjelo, Karadžić je sredinom rata donio odluku da smijeni Mladića. No, zbog straha od raskola u vrhu RSa, dvojicu ljutih rivala pomirio je “otac nacije” – Dobrica Ćosić. I to telefonom, kako svjedoči Rajko Petrov Nogo, književnik i lični Karadžićev prijatelj.

“Najteže su nam padali raskoli između civilne vlasti i vojske, a naročito izme|u dva harizmatična lika: Radovana Karadžića i Ratka Mladića”, kaže Rajko Petrov Nogo u intervjuu Nedeljnom telegrafu.

U istom intervjuu on kaže da mu je Mladić još tokom rata doslovce rekao: “Nemoj ti da brineš za tvog prijatelja Radovana Karadžića. Neće njemu od Mladića dlaka s glave faliti nikada.”

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.