Paralelni univerzum Ratka Mladića
Mladić sebe vidi kao ratnika u borbi kultura. Etos vjernog vojnika se miješao sa ubilačkim fantazijama velikosrpskog nacionalizma koje su sprovodile figure poput Miloševića i Karadžića“, piše štampa na njemačkom jeziku.
„Kajanje nije pokazao” – pod tim naslovom piše berlinski Tagescajtung. „Hana Arent je označila Adolfa Ajhmana kao sitnog birokratu, normalnog malograđanina svog vremena. Profanost, to je za nju bilo užasavajuće. Kod Mladića stvari stoje nešto drugačije. Misaoni svijet srpskih nacionalista je zatvoreni sistem, rat u Bosni i Hercegovini za njih se javlja kao borba za preživljavanje nacije. U srpskom shvatanju istorije su Srbi nakon izgubljene bitke protiv Osmanlija na Kosovu Polju 1389. godine uvijek iznova postajali žrtve istorije. (…) Monstruozni zločini povezani sa tim se u ovom svjetonazoru opravdavaju. Sukladno tome Mladić ne može da prizna zločine, on želi da kao junak uđe u srpsku istoriju.”
Mladićev ispad u sudnici „pokazuje da je ostao vjeran svojoj paranoidnoj slici svijeta koja opstaje na tobožnjim zavjerama”, komentariše ugledni Noje cirher cajtung. „Počinilac iz ubjeđenja je opravdavao svoje zločine odbranom Srba od navodnih muslimanskih fanatika u Bosni. Mladić sebe vidi kao ratnika u borbi kultura, kao branioca Okcidenta od islama. Etos vjernog vojnika u Mladiću se miješao sa ubilačkim fantazijama velikosrpskog nacionalizma koje su beskrupulozno sprovodile figure poput Miloševića i Karadžića. Mladić je ove grozničave snove pretvarao u stvarnost – ubistvima, mučenjem, ognjem i silovanjem.”
U drugom tekstu u istom listu se Andreas Ernst, dopisnik iz Beograda, osvrće na Mladićeve jatake, koji su mu pomogli u dugogodišnjem skrivanju: „Protiv jedanaest osoba koje su mu pomogle u bijegu vodili su se krivični postupci u Srbiji. Svi osim jednog su oslobođeni. Optužni prijedlog držan je u tajnosti jer bi mogao da šteti ugledu zemlje. To se može uzeti kao indicija da Mladića nije štitila samo duboka država već dugo i političari na visokim pozicijama. Priča se o Vojislavu Koštunici, koji nije mnogo držao do Haškog tribunala, a još manje do reforme tajnih službi”, piše Ernst u švajcarskom listu.
„Ipak, ponešto se promijenilo u srpskom gledanju na rat. Danas malo ko poriče da su u Srebrenici počinjeni teški zločini u ime srpskog naroda. Ali da je u pitanju genocid – to politika i veliki dio javnosti i dalje negiraju. Jedan video je 2005. prekinuo javno poricanje zločina. Snimak pokazuje kako jedna srpska specijalna jedinica (Škorpioni, prim. red.) maltretira i ismijava grupu golobradih mladića, a zatim ih hladnokrvno ustreljuje. Vrijeme je – deset godina poslije zločina – bilo zrelo da mediji prihvate masakre kao činjenice. Od tada, međutim, nije se mnogo desilo”, zaključuje Noje cirher cajtung.
Kako uopšte da dođe do pomirenja, pita se Zidojče cajtung, kada Milorad Dodik kaže „Teheran” kada misli na Sarajevo, a Bakir Izetbegović najavljuje da je spreman za novi rat protiv Srba?„Političari iz svih etničkih grupa raspiruju stare strahove kako bi obezbjedili moć. U ovoj klimi se i zločinci poput Ratka Mladića još uvijek slave kao heroji, u toj klimi nema mjesta samokritici. Krajnje je vrijeme, u 23. godini nakon rata, da Bosna dobije nove heroje. Za to su potrebne nove političke vođe. Budućnost će početi tek kada se Bosna oslobodi nacionalista.”
Ugledni Frankfurter algemajne cajtung intervjuisao je ovim povodom pisca i novinara Muharema Bazdulja koji je presudu Mladiću ocijenio kao jedinu moguću s obzirom na razmjere zločina. Upitan kako se snalazi u Beogradu, gdje nacionalisti „još uvijek dominiraju debatama”, Bazdulj je rekao: „Uprkos svim teškoćama, u Srbiji je lakše ne pripadati mejnstrimu nego u Bosni ili Hrvatskoj. Ovdje se mogu izraziti mišljenja koja odstupaju i uvijek će se naći mediji koji su spremni da ih objave. Naravno da će vas u tom slučaju napasti tabloidni mediji, ali takve polemike su po sebi dobra stvar. Klima u Srbiji je sveukupno otvorenija nego u Hrvatskoj ili Bosni.”
Upitan za manjak suosjećanja među Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, Bazdulj je na kraju intervjua rekao: „Manjak empatije zaista postoji na svim stranama. Uvijek me iznova zaprepasti to što većina žrtava jugoslovenskih ratova nalazi za prirodnije da se identifikuje sa zločincima iz sopstvenog naroda nego sa žrtvama iz drugog. Kao da lakše prepoznaju braću u naciji nego braću u patnji.”
