Dodik bi da crta nove granice, ali zaboravlja jednu historijsku činjenicu

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nije se ustručavao da pred kamerama promjeni lice Jugoistočne Evrope. Njegove opasne vizije i snovi služe samo njemu i održavanju njegove moći, smatra Erih Ratfelder.

Kao prethodno već Bakiru Izetbegoviću, Mladenu Ivaniću i Draganu Čoviću, i Miloradu Dodiku je na kraju intervjua za DW pokazana karta Bosne i Hercegovine uz pitanje – da li je zadovoljan kartom takvom kakva jeste, ili bi nešto izmijenio. Ali, jedino je on u ruke uzeo flomaster.

Već su se jednom crtale mape i na njoj povlačile nove granice. Kod prvog projekta Velike Srbije sve je okončano u užasnom krvavom ratu, u kojem su na kraju svi izgubili. Predsjednik srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik sada se usudio da poželi da mijenja lice jugoistočne Evrope. Pred kamerom on je crtao nove granice i precrtavao postojeće.

Na njegovoj mapi većina Republike Srpske je pripojena Srbiji. Sjever Kosova bi takođe trebalo da dođe u Srbiju.

To podsjeća na gest nekog velikog generala koji ima moć da prekraja svijet. To što Hrvatima velikodušno prepušta Trebinje i dio Istočne Hercegovine, samo je fusnota. Time on podržava treći entitet. Kao onda u ratu, kada su Karadžić i Mladić na jednoj strani, Mate Boban i Jadranko Prlić na drugoj strani – u principu – bili složni da od Bosne i Hercegovine odlome što je više moguće teritorije i pridruže je odgovarajućoj matičnoj državi.

Haški tribunal je danas Ratka Mladića osudio na doživotni zatvor. Za nekoliko dana biće izrečena presuda i Jadranku Prliću.

Tim presudama će biti kažnjeni zločini etničkih čišćenja sa desetinama hiljada civilnih žrtava. Međutim, rezultat Mladićeve politike je opstao. Dejtonski sporazum je politiku srpskog ratnog zločinca nagradio teritorijalnom podjelom zemlje. Kada Dodik, u intervjuu za Dojče vele, pozitivno ocjenjuje Dejtonski sporazum onda to čini upravo iz tog razloga. Međutim, on i njegovi propagandisti zaboravljaju da pomenu da su Karadžić i Mladić odbili sporazum. Nijedan bosanski Srbin ga nije potpisao, već je to bio Milošević. Ali, kakav uopšte značaj danas ima ta istorijska istina?

Dodik sada treba da sačeka. On više ne prijeti referendumom, ali, kako kaže, o njemu još uvijek sanja.  On stavlja pod znak pitanja sposobnosti države Bosne i Hercegovine da uopšte funkcioniše. Nakon što su bosanski Srbi i on učinili sve što je moguće da se podjela zemlje produbi, da se uništi ono malo napretka za reintegraciju zemlje pod Visokim Predstavnikom Pedijem Ešdaunom, da se blokira povratak raseljenih i da se oteža život onima koji su se ipak vratili.

On sam je dao odlučujući doprinos političkoj i ekonomskoj blokadi Bosne i Hercegovine. On je u oblasti u kojoj se rasprostire njegova moć, a i dalje, u cijeloj zemlji, doveo ljude u jednu ekonomski nesnosnu situaciju. Siromaštvo i nedostatak perspektive vode u emigraciju. Veliki dijelovi Republike Srpke su skoro bez ljudi. Ona je u dugovima, odavno je rasprodato što se rasprodati moglo. Ali, Dodika ne interesuju sudbine ljudi.

“Veliki strateg” sada optužuje Srbiju, da nažalost nije u situaciji da slijedi njegovu politiku. Srbija bi trebalo da prizna Kosovo. Tada bi kucnuo čas da se Republika Srpska odvoji od Bosne i Hercegovine.

Ko je prije 26 godina crtao karte, bio je spreman da ide do kraja i da u ambis povede ne samo “protivnika”, već i sopstveno društvo. Danas bi bilo važno kada bi Evropa (poput Američke ambasadorke) Dodiku konačno jasno stavila do znanja, da političar sa takvom ideološkom opremom nema nikakve veze sa zapadnim vrijednostima i da sa njima nema šta da priča.

Dodik je svjestan da je lako ranjiv,  da je njegov režim finansijski uništen i da zavisi od međunarodne zajednice. Čak ni Rusi ga neće zauvijek finansirati.

Njegove opasne vizije i snovi služe samo njemu i održavanju njegove moći.