Dodik je kukavica

Narodna skupština Republike Srpske donijela je odluku o raspisivanju referenduma kojim se osporavaju pravosudni sistem države Bosne i Hercegovine i odluke visokog predstavnika,15. 7. 2015., na inicijativu predsjednika tog entiteta Milorada Dodika. Dva dana kasnije Dodik je izjavio da referenduma možda neće ni biti. Već sama ta činjenica ukazuje da tu nešto temeljno nije u redu. Ponovno hoću-neću na tako ozbiljnu temu govori, prije svega, o glavnom akteru.

A Dodik je kukavica. Politički siledžija i medijski kabadahija djeluje na principu straha. Svoje strahove projektuje na druge, stavljajući ih u službu svog kukavičluka. On je tako dugo nepirkosnoven jer je osnova njegovog režima, uz korupcionaštvo i klijentelizam, sijanje straha – od drugih i od njega.

Predsjednik RS-a bio je vidno razočaran što nije dobio referendumsku podršku opozicije (od 83 poslanika NSRS 45 glasova je bilo za, 31 uzdržan, a članovi koalicije Domovina napustili su salu prije izjašnjavanja). Dodik je računao na puno srpsko jedinstvo ključnih političkih snaga u manjem entitetu, kao što je to bilo pri suprotstavljanju britanskoj rezoluciji o srebreničkom genocidu pred Savjetom bezbjednosti OUN-a.

S podrškom Saveza za promjene obezbjedio bi poziciju prvoborca za interese «Srpske» i svesrpstva i ponovo gurnuo u stranu vitalne probleme tog entiteta i njegovih građana. Ovako, jeste potvrdio da ima većinu u NSRS-u, ali se našao pod kritikom opozicije zbog avanturističke politike i još jednog pokušaja da zakrije dužničke i druge nevolje RS-a i sebe osigura od moguće pravosudne istrage i procesuiranja.

Vođi SNSD-a nije se posrećilo ni sa Srbijom. Pozvan je na brifing kod srbijanskog premijera Aleksandra Vučića koji ga je, kao, zamolio da razmisli o referendumu i bio je jako obradovan što je Dodik to prihvatio, slažući se da je prioritet mir u regionu. Čak je i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ocijenio da referendum nije dobar potez.

Ratne zasluge

Dodik je u Beogradu izložio četiri zahtjeva kao uslov za odustajanje od referenduma: nezavisnost Tužilaštva i Suda BiH (tvrdi da njima upravljaju Amerikanci i Bakir Izetbegović), procesuiranje svih onih koji su počinili zločine nad Srbima (posebno navodeći Nasera Orića i Atifa Dudakovića), primjenu zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te promjenu krivičnog zakona u dijelu gdje se proširuju nadležnosti Tužilaštva i Suda BiH.

Predsjedniku RS-a je najvažniji je «zagonetni» zahtjev koji se tiče «proširenja nadležnosti» pravosudnih organa na razini države nauštrb autonomnosti entitetskog pravosuđa. Riječ je o njegovoj bojazni da bi mogao biti procesuiran pred državnim pravnim institucijama za ono za što ga istrajno optužuju iz opozicije – korupciju i nanošnje štete RS-u (Boska, Bobar banka…). Nije bezazleno ni podnošenje krivične prijave protiv Dodika zbog negiranja genocida. To su djela za koja, po važećem Krivičnom zakonu BiH, može biti procesuiran pred Sudom BiH. Priča o sudskoj nepravdi preme Srbima je samo paravan.

Sve što radi Dodik od kako je u politici lično je motivisano. U RS-u sve više preteže svijest da su priče o zaštiti srpstva i «Srpske» puka oblanda za odbranu Dodikove pozicije i prigrabljenih dobara – što njegovih, što onih koji čine prvi krug voždovog povjerenja i vladanja. Dodik jeste iskreno za odvajanje RS-a i uvezivanje sa Srbijom. On to smatra najboljim okvirom za svoju političku dugovječnost i zaštićenost od pravosuđa koje nije pod njegovom upravom. Riječ je, ustvari, o kukavičluku kojim se Dodik, uz gromoglasnu retoriku, zakriva iza «velikih» ideja i leđa svojih sljedbenika i drugih građana RS-a.

Sklonost ka korištenju politike u lične svrhe Dodik je iskazao i u ratu. Karadžić je odlikovao Dodika ordenom Nemanjića za ratne zasluge. A ko je su mu to ratne zasluge? Dodik je bio poslanik u ratnoj skupštini samoproglašene, antiustavne i međunarodno nepriznate Republike Srpske. Dakle, učestvovao u donošenju brojnih nečasnih odluka koje su stvarale politički i zakonski okvir za najteže ratne zločine sve do genocida. Ipak, najveće «ratne zasluge» postigao je kao «Mile Marlboro» – švercer cigareta i sličnog, od čega je imala koristi vlast na čelu sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom, a, bogme, i on.

U nastojanju da sruše vlast SDS-a, SAD se tražile, i, u Dodiku mislile da su našle lidera

koji će dejtonskoj RS dati novi, demokratski imidž. S početka Dodik je slijedio naloge svojih zaštitnika. Uslijedila su dva momenta koja su dovela do njegovog preobražaja ili vraćanja uvjerenjima od kojih je privremeno odustao.

Ako se šta može cijeniti kod Dodika to je otvorenost. U vrijeme promjene političkog kursa, povratak velikosrpskoj retorici objašnjavao je, otprilike, ovako: «Kada na predizbornim i drugim skupovima pričam narodu o demokratiji, progresu i evropskoj budućnosti – ljudi gledaju u prazno, meškolje se i ne pokazuju interes. Ali kad spomenem riječ Srbin, srpstvo i srpska stradanja, publika odmah živne i s pažnjom sluša šta govorim». Uočio je da mu politički opstanak zavisi, prvenstveno, od nacionalne priče.

Za ključni zaokret u Dodikovoj politici zaslužan je, prije svih, osnivač Stranke za BiH Haris Silajdžić, koji je bio ključni političar za odbacivanje tzv. Aprilskog paketa ustavnih promjena. Istina, tome su doprinijeli i odbjeglice iz SDA, dio HDZ-a i kardinal Vinko Puljić. Taj neuspjeh je učinilo da SAD izgube entuzijazam u nastojanju da se dogradi dejtonski ustavni koncept.

Tako smo došli i do Dodikovih referendumisanja. Reaktivirana odluka NSRS-a o raspisivanju referenduma, koji je iniciran još prije četiri godine, ovako formuliše pitanje za izjašnjavanje: «Da li podržavate neustavno i nezakonito nametanje zakona od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice. A posebno nametnute zakone o Sudu i Tužilaštvu BiH i primjenu njihovih odluka na prostoru Republike Srpske?». Šta je tu sporno? Sve.

Prvo, glasači nisu ovlašteni za procjenu zakonitosti i ustavnosti. Drugo, tvrdnja o neustavnosti i nezakonistosti nije tačna. Ovlaštenja visokog predstavnika utvrđena su Dejtonskim sporazumom, ojačana i potvrđivana odlukama Savjeta bezbjednosti. Ustavni sud BiH, kao jedini nadležan za procjenu ustavnosti akata i postupaka koja se tiču bh. Ustava, potvrdio je u dva navrata neupitnost Tužilaštva i Suda BiH.

Četvrto, Narodna skupština RS i poslanici iz RS-a, uključivši i Dodikov SNSD, glasali su za uspostavu ta dva držvna pravosudna organa. Peto, u dogovoru sa tadašnjom visokom komesarkom za spoljnu politiku i bezbjednost Catherine Ashton o vođenju strukturalnog dijaloga o bh. pravosuđu prije četiri godine, Dodik nije doveo u pitanje Tužilaštvo i Sud BiH. Šesto, referendumska inicijativa je usmjerena direktno protiv Dejtonskog sporazuma, narušava Ustav BiH, ali je protivna i Ustavu RS.

Naime, u članu 77. Ustava RS-a piše: «Narodna skupština može odlučiti da o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti odluku donese nakon predhodnog izjašnjavanja građana na referendumu.» Prema tome, riječ je o samo o nadležnostim NSRS-a, a to nikako nisu Tužilaštvo i Sud BiH, niti odluke visokog predstavnika. Dakle, opozicija u NSRS, koja je bila uzdržana, nije osporila neustavnost raspisivanja referenduma, te se i sama  ponijela oportunistički, tačnije, kukavički.

Aprilski paket

Vratimo se na Aprilski paket. U amandamnu 1. tog paketa, pod tačkom 1. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, pod i) stoji: «uspostavljanje i funkcioniranje Suda i Tužilaštva BiH». To je podržano od poslanika RS-a ali ne i dijelo poslanika i FBiH, jer Silajdžiću je smetao izbor predsjednika države u Parlamentarnoj skupštini BiH, gdje nije imao šanse da bude izabran.

Da je usvojen Aprilski paket, bitno bi bile ojačane nadležnosti države, Vijeće ministara bi bilo vlada s premijerom, ima li bi jednog predsjednika BiH a i sve odluke visokih predstavnika postale bi sastavni dio zakonodavnog sistema države. I, možda najvažnije, bilo bi prihvaćeno da su moguće značajne ustavne promjene. Naredne izmjene Ustava BiH na putu ka evroatlantskim integracijama bilo bi lakše izvesti. Politička situacija i ekonomsko-socijalno stanje u zemlji bili bi sasvim drugačiji.

Ali tu smo gdje smo. Dodik referendumom želi izvesti udar na ustavni poredak BiH, obesnažiti suverenitet bh. države na prostoru Republike Srpske i učiniti ključni korak u dokazivanju da većina građana RS-a neće BiH već samostalnu državu.

Da je Dodikov potez unio novu dramatiku i u susjedstvo, svjedoči riječi Vučića koji je rekao da je predsjedniku RS-a zahvalan «što poštuje to viđenje Srbije za koje mislim da je cjelovito, sveohuvatno i ozbiljno». Vučić ocjenjuje da bi bila previsoka cijena referendumske avanture i, uz to poručuje: «Srbija vjerovatno ne bi postojala bez RS, a ni RS ne bi postojala bez Srbije».

Očito je da SAD i EU snaže pritisak, posebice na Vučića, nakon veta kojim su Rusi zadužili i Srbiji i RS. To je najavilo novo destruktivno involviranje Moskve u srbijanske i bh. poslove. Cilj je destabilizacija regije i ometanje evroatlantskih integracija tzv. Zapadnog Balkana, u okviru geostrateških nadmetanja i novog svjetskog prestrojavanja.

Sad je najinteresantnije kako će RS odgovoriti na direktan zahtjev američke ambasadorke u BiH Maureen Cormack koja traži poništenje odluke o referendumu. I dodaje: «Ako se to ne dogodi, onda ćemo svi mi, SAD i drugi naši partneri, morati poduzeti pravne zakonske mjere da bi se to riješilo».

Dodik je kukavica koja se krila i krije pod različitim «suknjama». Još uvijek mu je najkomotnija «Srpska». Naravno, tu je majčica Srbija ali pod tamošnje skute nije dobrodošao ako ono što radi šteti Beogradu. Ako baš zagusti, tu je ruska «suknja» ali i to dolazi u obzir ako domaćici odgovara da se Dodik tamo «podvuče».

Dodik se već duže ponaša kao progonjenik. Učiniće sve da se zaštiti, pa šta košta da košta – prije svega, druge.