Sve je kao prije 150 godina: Domaćinstvo “Čardaklije” raj za oči i dušu (FOTO)
U selu Vrtoče, nedaleko od Bosanskog Petrovca, smješteno je bajkovito seosko etno-domaćinstvo “Čardaklije”.
Na ovom domaćinstvu se živi i radi onako su živjeli preci vlasnika domaćinstva Zorana Radoševića prije 150 godina. Netaknuta priroda, isključivo domaća hrana, prirodni sokovi, džemovi, čajevi, pripravci od heljdinog žita, koje se melje u vlastitom mlinu, samo su dio gastronomske ponude. Ovdje gosti mogu uživati u šetnji prirodom, vožnji bicikom i kočijom, jahanju prelijepih konja, planinarenju i drugim sadržajima, javlja ekipa Anadolu Agency (AA).
Radošević ističe da je u posao uključena cijela porodica, odnosno sin, kćerka i supruga, a zaposlena je još nekolicina ljudi. Zoran kaže da su Radoševići, čije prezime potiče iz 14. vijeka, na ove prostore doselili iz Like, ispod Velebita. Legenda koja se prepričava s koljena na koljeno u ovoj porodici kaže da je Radoševiće ispod južne padine Grmeča ispeo slijepi starac na konju i na mjestu gdje potočić Skakavac pada niz liticu je rekao “Ustavite. Ovdje ćemo zakućiti”. Tako je i bilo, a godinama poslije imanje je procvjetalo pod vrijednim rukama Radoševića, koji žele očuvati istoriju i tradiciju kraja i svojih predaka.
Tajna uspjeha
Vlasnik domaćinstva kaže da je tajna uspjeha upravo u činjenici da su 24 sata predani svom poslu.
“Nema dobitka niti uspjeha ako ćete na brzinu samo otaljavati neki posao. Upravo je suprotno. Moraju se zasukati rukavi, a kada je u pitanju seoski turizam, kojem ovdje pogoduje 700 metara nadmorske visine, netaknuta priroda i blizina nacionalnog parka jeste nešto što je pogodovalo ovom poslu. Cijela porodica voli prirodu, kao i ja, tako da smo odabrali da se bavimo baš seoskim turizmom. Tajna uspjeha je i zdrava porodica, jer je tako mnogo lakše raditi”, kaže Zoran i navodi da u Bosni i Hercegovini nije sjajna situacija kada je u pitanju turizam, jer smatra da su ljudi još uvijek pioniri u ovom dijelu posla, a mnogi se prema njegovim riječima nadaju brzoj zaradi, umjesto da se napravi kvalitetan turistički proizvod, samim tim i što je konkurencija jaka.
Jedna od tajni uspjeha u ovom poslu je, prema Zoranovim riječima, i ta da treba prepoznati svoju specifičnost i da treba dobro poznavati svoju kulturnu i istorijsku baštinu.
“Upravo kroz to treba da obogatimo svoju ponudu i napravimo nešto prepoznatljivo. Ovdje imamo školu jahanja, posjedujemo sertifikat za terapijsko jahanje, gostionicu, konobu, mesnicu, sušnicu za meso, mlin u kojem meljemo heljdu koju sami uzgajamo, pravimo sami džemove od šljiva i šipka, proizvodimo isključivo prirodne sokove, imamo mnogo životinja na imanju, ali nam je često problem kvalifikovana radna snaga. Najbolji primjer za to je da su se ove godine u Bihaću samo dva učenika prijavila za zanimanje konobara, što samo po sebi dovoljno govori”, navodi Zoran.
Čitava ponuda domaća
Na ovom imanju gosti neće moći dobiti gazirane sokove, jer su u ponudi samo domaći. Iako se radi tokom cijele godine, najviše je ipak posla tokom ljeta, kada je veća frekvencija ljudi. Radoševići imaju plan da u budućem periodu imaju ciljnu grupu gostiju, odnosno da naprave antistresni program i da imaju goste iz Njemačke i Austrije koji bi mogli nekoliko dana uživati u ovom prostoru, a istovremeno bi to bilo manje grupe, kojima bi se mogla posvetiti maksimalna pažnja u vansezonskom periodu.
Gostima se nudi prirodni ambijent, a domaćinstvo posjeduje i seoske kućice apartamanskog smještaja. Nudi se i mogućnost upoznavanja sa starim tradicionalnim zanatima poput tkanja, kovanja, vunovlačanja, a česti gosti su i učenici koji u sklopu “Škole u prirodi” nauče mnogo o tradiciji i snalaženju u prirodi. Zamisao vlasnika je takođe da u dogledno vrijeme iznad štale u koju su smješteni konji nadogradi jedan dio, u kojem bi gosti ukoliko žele mogli prespavati na čistom sijenu i ljekovitim travama.
Domaćinstvom dominira njegov zaštitini znak – čardak, a legenda kaže da je 1858. godine jedan od trojice braće Radoševića, Ilija, napravio visoku i neobičnu kuću – čardak, a njegove ukućane je nazvao “čardaklijama”. Danas se u “čardaku” na tradicionalan način prerađuju meso i mlijeko.
