“Spavam u grobu da me ne moraju nositi kad umrem”

Kad čujemo da se neko uspio istrgnuti iz kandža ovisnosti, drago nam je, oduševljeni smo, u nama se budi životna nada. Kad čujemo da je neko izgubio bitku i prerano umro, nekad smo tužni, nekad očajni. Posebno ako je riječ o dramama ljudi koji su nam bliski. a što je s onima koji su još živi u paklu droge? CNN donosi ispovijest dvoje ljudi, ovisnika iz Atlante, koji žele da njihove jezive stvarnosti budu opomena drugima.

To nije ono što sebi želiš činiti

Heroin je bio rođendanski poklon za 14. rođendan koji joj je dao blizak rođak. Nekadašnja tinejdžerska učesnica na takmičenjima u ljepoti priča o svojoj ovisnosti koja je košta 200 dolara dnevno. U dobi od 46 godina Allie kaže da izgleda dvije decenije starije. Zapravo izgleda još i gore. Izgleda potrošeno, premršavo, zubi su joj poispadali. Crne najlon-čarape koje nosi na sebi imaju simbole mrtvačkih glava i prekriženih kostiju. Na polici za knjige u sobi u kojoj razgovara s novinarima vidi se Biblija.

Dane provodi tako što drogu kupuje i potom prodaje, uzimajući sebi razliku u cijeni.
„Tako je lako doći do toga. Gram kupim za 60 dolara, a prodam za 110.“ Njene su mušterije konobari i konobarice, inženjeri, jedan anesteziolog, pilot:

„Normalni ljudi, a zapravo su funkcionalni ovisnici, što je još i opasnije jer niko nema pojma šta im je.“

Dolaze joj većinu jutara ili često na putu kući svojim suprugama i djeci. Oči joj se pune suzama kad se prisjeti kako je bila mlada kad je ušla u taj pakao.

Suze joj teku dok priča o mladim ljudima kojima prodaje, koje bi najradije otjerala. Riječ je o ljudima poput „djevojke koja ima sve“: penthouse, novi auto, koja se školuje, koja ima roditelje koji brinu o njoj.

Mrzi što je uopće poznaje. „Vjerovali mi ili ne, govorim im: ‘Dušo, ovo nije ono što želiš činiti. Ovo je kraj priče. Ovo je staza propasti. Ovo sranje će te ubiti.'“

Djevojke i mlade žene upozorava da heroin ima mož dovesti ih do seksa s muškarcima s kojima ne ni nikada zamislile niti da razgovaraju. A dečkima, pa i onima koji su otvoreno gay, da će se dovesti do toga da muškarcima pružaju oralnih seks za običnu dozu fiksa. Jer tako to funkcionira u ovom svijetu.

Allie ima i vlastitu djecu, ali je odavno otišla iz tog života. Posljednji put kad ih je vidjela imali su 13 i 11 godina. Od toga je prošlo još toliko vremena.

Kaže da se roditelji trebaju probuditi, posebno ako im se djeca počinju ponašati drugačije ili ako rasipaju novac. Moraju pogledati u oči svoje djece.

Ako su im zjenice sužene ili izrazito male, osim ukoliko gledaju direktno u svjetlost, „vaše dijete je na heroinu ili na nekoj vrsti opioda“. Jednom davno je glorificirala takav životni stil. Koristilo joj je što je bila slatka, osjećala se moćnom s džepovima punima novca. Danas nije ništa bolje od većine džankija koji se bude prekriveni svojom bljuvotinom ili niti ne znajući kome i što su učinili.

„To nije cesta kojom želite ići“, kaže ona dok nastavlja plakati.

To je zlo. Iz toga ne može izaći ništa dobro.“ No, tada počinje gurati iglu u venu u stražnjem dijelu ruke. I dok heroin počinje djelovati, ona se češe po glavi i vratu.
„Možda sam uzela malo previše“, mumlja dok joj kapci postaju teški, dok joj se glava spušta naprijed, a udovi joj se privremeno oduzimaju…

Proganjaš nešto što nije stvarno

On spava u grobu i drogira se u kripti. Nije stvar u tome da želi umrijeti, nego ako bi se dogodilo da ga heroin ubije, kaže on, „bit ću tačno tamo gdje bih trebao biti“.

Johnny također ima 46 godina. Heroin je stao koristiti kad mu je bilo 15 zato što su to činili njegovi muzički junaci. Svirao je gitaru i odlazio je na probe pjevati s bendom niže niz ulicu, nedaleko od mjesta gdje sada sjedi u grobu

Rekao je da je nekad bio oženjen striptizetom, da im je život bio „nebeski“, da im se postojanje svodilo na „seks, drogu i rock and roll“. Sada droga posjeduje njega.

„Kad si uštrcam dozu heroina, osjećam se skoro kao da sam nazad u majčinoj utrobi. Osjećam se sigurno, toplo mi je. Ne moram brinuti o ni o čemu. Niko mi neće nauditi.“

Tako se, kaže, osjeća čak unatoč tome što zna da to nije istina. Čak unatoč tome što je uništio svoje snove i nade „jureći za nečim što nije stvarno

Tijelo mu se njiše, riječi mu sve teže izlaze, pokazuje znakove da je već na tripu dok govori o heroinu. Kaže da gleda djecu kako o drogi govore romantizirajući je kao što je to i on nekad činio i htio bi da ih u tome može zaustaviti. Kaže da bi trebali ići kući, iako zna da neki od njih nemaju poštenog doma u koji bi se mogli vratiti. I pita se, nisu li u heroinu pronašli mjesto gdje napokon mogu pripadati. Johnny ih posmatra dok čekaju na istog dilera. Jednom je sjedio iza djevojke koja se nadrogirala i umrla pred njim.

O jednoj crvenokosoj priča kako ga podsjeća na njegovu vlastitu kćerku, „tako čista i neiskvarena“, kaže on, a što je postala.

„Sada je i ta djevojka ovisnica o heroinu, gledam je polako kako se pretvara u narkomanku“, kaže.

„Tako bih joj htio šapnuti u uho i reći joj da bježi.“

Ono što mu otkriva da nema baš ništa, kaže, jest usamljenost. „Uvijek postoji jedna osoba koja gaji nadu u tebe, a kad ta posljednja osoba odustane… Mislim da ta osoba ne razumije koliko je to malo nade koju polaže u tebe važno da te održi na životu.“

Tablete za bolove bile su i još su uvijek vrata u ovisnost za mnoge, priča dalje. Oni koji su prošli operacije, koji pate od teških bolova u leđima ili su bili povrijeđeni u automobilskim nesrećama, jednom kad ostanu bez lijekova, a liječnici im odbiju dalje ih propisivati, okreću se onome što je jeftinije; heroinu. To je vidio toliko puta stalno i iznova i kaže da je samo prošle godine pokopao petero prijatelja. Usput je iskusio kako je to vidjeti da neko ko toliko obećava sve izgubi zbog droge.

„Uvijek sam ja bio onaj koga su svi gledali kako propada. Na kraju sam ja došao do toga da vidim nekoga bliskog kako propada. Jezivo je gledati kako se neko pretvara u nešto, a to nije u stanju spriječiti“, kaže.

Za bilo koga ko namjerava probati heroin on bi volio biti primjer lošega, mudri učitelj iz čijeg iskustva mogu učiti.

„Uopće im ne moram predavati. Dovoljno je samo da uprem prstom u samog sebe.“

Želi samo to da ga pogledaju i vide što nikada ne žele postati.