Vrijeme je za selektora koji će dati značaj Premijer ligi i spasiti struku u BiH
Jesen je kod nas obično rezervisana za iscepljujuće izborne kampanje. Da li je politika u pitanju ili nogomet, javnosti je interesantno.
Finiš ove godine nudi (zanimljiv) izbor za selektora A reprezentacije BiH.
Mehmedu Baždareviću su dani odbrojani. S posljednjim sudijskim zviždukom na Grbavici, uručena mu je karta za Francusku. U jednom smjeru.
Upražnjeno mjesto uskoro će biti popunjeno, a kandidata je kao u priči. Njih nikada ne nedostaje. Još ove godine saznat ćemo ime 11. po redu selektora nacionalnog tima BiH.
Umjesto priče o trenerima, njihovim vrlinama i manama, pozabavit ćemo se potrebama reprezentacije, Saveza, pa u konačnici i bh. nogometa.
Kakav to nama selektor treba?
Ovo pitanje rijetko se postavljalo u situacijama kada smo ga tražili.
Skloni smo velikim imenima: Vahid Halilhodžić nam je idealan, Vladimir Petković sjajan, Sergej Barbarez senzacionalan.
Priznajmo – patimo od kompleksa niže vrijednosti, pa žudimo za susjedima, Prosinečki, Štimac, Antić…
No, hajmo razmišljati dugoročno, pa i strateški.
Da li je konačno došlo vrijeme za “naše”snage, za trenera iz BiH, mlađeg, perspektivnog čovjeka koji ima pedigre, iskustvo, ugled, autoritet i ono najvažnije – znanje i hrabrost.
Da li smo mi zaista beznadežan slučaj pa ne damo priliku treneru koji je ponikao u BiH, a takvih imamo.
Hrvatska je u posljednjih desetak godina lansirala Slavena Bilića, Igora Štimca, Niku Kovača, sada se za veliku scenu priprema Zlatko Dalić.
Srbija je pokazala svijetu Miroslava Đukića, Radovana Ćurčića, Ljubinka Drulovića, Veljka Paunovića…
A, šta je sa nama?
Vodili su reprezentaciju trenerski vukovi (Muzurović, Mušović, Smajlović, Blažević), i legende (Hadžibegić, Slišković, Kodro, Sušić, Baždarević).
Izuzev Sušića, nijedan od njih nije napravio veliki rezultat. Jesu li i drugi mogli? Vjerovatno. No, to je svakako prošlost u koju se ne vrijedi vraćati.
Zlatna generacija bh. nogometaša ulazi polako u ciljnu ravninu. Spahić i Misimović su otišli, Ibišević se oprostio na kraju ciklusa, na tom putu su Medunjanin i Salihović, biološki sat otkucava Džeki, Begoviću, Luliću…
Ma koliko to bilo bolno i teško za priznati, nama predstoji smjena generacija koju ćemo (morati) početi sprovoditi već u narednom ciklusu kvalifikacija za Euro.
Trener koji će imati taj nezahvalan zadatak mora imati hrabrosti, a to, ipak, može biti samo domaći stručnjak, lucidan kod odluka, istrajan u namjeri i spreman za eventualne udare i kritike.
Novu eru reprezentacije BiH, trebao bi otvoriti selektor koji će napraviti istinske reforme. To sigurno ne može “stranac”, to sigurno ne može neko ko ne osjeti puls našeg nogometa.
Taj neko mora da bude odavde, “naš” čovjek koji će rasti sa ekipom.
Mi smo godinama mislili da je uspjeh reprezentacije zagarantovan ako imamo igrače u ligama “petice”. Smatrali smo i da onaj ko igra dobro u svom klubu, ne može podbaciti u nacionalnom timu.
Zaboravili smo na nepisano trenersko pravilo: tim nije skup najboljih pojedinaca, nego grupa ljudi koji međusobno najbolje funkcionišu.
Zato, ako već možemo u miru birati, ne utrkujući se s vremenom, onda neka to bude pravi izbor.
Amar Osim u ovom trenutku jedini ima sve karakteristike: prošao je krivudavim putem Premijer lige, vodio Željezničar do titula, pretkola Liga prvaka, davao priliku mladima. Iskustvo je sticao i u inostranstvu. Školovan je, reprezentativan, edukovan u Arsenalu, govori tri jezika i što je najvažnije – s njim nema kompromisa. On zna biti glavni. A, to je u ovom okruženju jako bitno.
On je trener koji zna kako se stvara tim, kako pravi uspjeh i kako se drži svlačionica po kontrolom.
Da, u Bosni i Hercegovini je i ovo bitno, Amara Osima jednako poštuju sve nacionalne komponente u BiH.
U situaciji kada svaka greška može skupo da košta, gospodo iz Saveza, povucite potez kojim ćete dati vjetar u leđa našem nogometu, a trenerima elan da se rad i rezultati isplate.
