Zašto se u Bosni i Hercegovini niko ne buni?
Letargija u BiH je gotovo kao u onom vicu gdje Haso gleda Muju kako se utapa i nakon sat vremena tek kaže „Ode Mujo!“ I na političkoj razini, građani šute i trpe čak i kad situacija nije tako crna.
Više od pola miliona nezaposlenih, čak 100 hiljada iseljenih u posljednje tri godine i iseljavanje se nastavlja. Po razvoju ekonomije, visini plaća i mirovina Bosni i Hercegovini je na evropskom dnu, a tu su i stalne nacionalističke tenzije, piše Deutsche Welle.
Ipak građani BiH vrlo rijetko su skloni izražavanju građanskog nezadovoljstva. Jesu li letargični ili prevladava osjećaj nemoći, beziidejnosti i bilo kakvog smisla i nade da mogu promijeniti uvjete života na bolje kao i okruženje u kojem žive?
Profesor Filozofskog fakulteta mostarskog unverziteta dr.sc. Mile Lasić, smatra da u BiH nema samosvjesnih građana, ali da ne manjka lažnih predstavljanja građanima na, kako kaže, lažnoj građanskoj lijevoj sceni dok se zdušno bore protiv etničkog principa u višenacionalnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina.
“Rezultat toga je da se građanstvo i ne može uopće razvijati, a u ‘lažodržavi’ kakva je BiH, ne može ih niti biti izuzev izvan sistema i usamljenih na političkoj margini”, komentariše profesor Lasić.
„Glavno da se ne puca”
On dolazi do zaključka kako je BiH žurno potreban razvoj građanstva unutar bošnjačke, srpske i hrvatske nacije, kao i građanstva unutar nacionalnih manjina i takozvanih novih identiteta kako bi se uopće imala šansa izaći iz logike etnosa u pravcu demosa.
“U pravcu političke zajednice jednakopravnih građana, pri čemu bi bilo koje većine imale samo veće obveze, a ne i veća prava. Posebno ne nametanja svojih svjetonazora i vjerozakona manjinama, bilo da se radi o konstitutivnim manjinama ili bilo kojim drugim”, zaključuje ovaj profesor.
I njegova kolegica s mostarskog Univerziteta ‘Džemal Bijedić’, doc. dr. Semina Ajvaz, kaže da u BiH ne postoji kolektivna svijest građana i reakcija na nepravdu.
“Proizvod toga je društvo koje sada imamo, koje svojevoljno pristaje na loš društveni ambijent i na političku retoriku bez argumenata.
Građani su naviknuti da se zadovoljavaju s nevjerovatno niskim standardom, isto kao da je jedino važno da ‘ne puca i da se rat ne ponovi’. Jednostavno pristaju na sve”, kaže profesorica Ajvaz za DW.
Golema aktivnost – u borbi za fotelje
Ona razloge traži u teretu egzistencijalnih problema, borbi s pukim preživljavanjem, umorom od politikanstva i nepravde koja se ogleda u svim segmentima života.
“Letargični su i smatraju da ništa ne mogu promijeniti svojim djelovanjem. Ne vjeruju ni u pravnu državu, ni u sustav u kojem žive i to stanje je zapravo gore od objektivnog stanja”, zaključuje ona.
Akademik prof. dr. Slavo Kukić ne misli da su svi građani letargični i indolentni: “Oni koji su vezani uz najjače nacionalne partije i temeljem njih imaju zaposlene nerijetko sve članove porodice, jako su aktivni kako bi postojeće stanje zadržali. Drugi, brojniji dio građana, koji takve podobnosti nije ostvario, zahvatila je malodušnost zbog 25-godišnjega iskustva nemoći da bilo što promijene”.
Ovaj sociolog i univerzitetski profesor detektira i blokadu u razvoju suvremenog bosansko-hercegovačkog društva. “Umjesto društvenom i političkom aktivizmu kako bi stvari promijenili, nerijetko se okreću sebi i pitanju kako preživjeti. Letargija je samo logična posljedica te činjenice”, navodi on.
Jedni se smjestili, drugi odlaze
Književnica i novinarka Mila Stanković ovo stanje objašnjava na sebi svojstven način.
“Oni koji su još uvijek (ostali) u ovoj dolini suza, bliski su ‘partiji’ unutar svoga nacionalnoga. Okrilje velikog državnoga aparata omogućilo je lagodan život velikome broju uhljeba, rodbine i raznih nepotizama koji bez odgovarajuće naobrazbe obnašaju visoke dužnosti i poltronizirajući se uživaju na račun drugih”, kaže ova književnica za DW.
Za nju jedni šute u znak nade u neku “fotelju”, a drugi iz straha zbog spoznaje da ne mogu ništa promijeniti jer su u manjini i razmišljaju o da napuste domovinu.
“Postoji i treća kategorija, ovakvih kao što sam i sama: zanemarivi broj ‘gunđala’ koji bi htjeli javno progovoriti o svemu. Oni su malobrojniji i nemaju se s kim udružiti kako bi postali glasniji i bilo što promijenili. Ignorira ih se i marginalizira, čak i prijeti”, zaključuje ona.
Za Dalibora Dadu Milasa, mladog svećenika, teologa i društvenog analitičara, doktoranta na Karl-Franzens-Universität u Grazu, moglo bi se reći da je svakako u ovoj manjini. On se zbog otvorenog promišljanja o politici i pritiscima koje je nakon toga trpio odlučio bar na neko vrijeme odlučio pozdraviti se sa svojom Hercegovinom.
Šta rade vjerske vođe?
“Ova pitanja su teška i nažalost neminovno evociraju ne tako lijepe emocije pa nekako izbjegavam i govoriti o ovome. Ali, postoji jedno jednostavno rješenje. BiH se nalazi u trajnom stanju ekonomske krize, a za samo društvo je simptomatično da se ona nakon dužeg razdoblja pretvara u moralnu i psihološku krizu cijelog kolektiva. Iako su kod nas religije nevjerovatno prisutne i utjecajne, činjenica je da njihov angažman ne pridonosi ozdravljenju društvenih odnosa. Rezultat svega toga je društvena apatija, beznadnost i društvena letargija”, misli teolog.
Čak postavlja pitanje ima li smisla ikakav pokušaj bilo čega za boljitak društvene zajednice. Ali i odgovara da je upravo to razlog što se mnogi zatvaraju u svoje mikro-svjetove, u kojima jedino mogu normalno i stabilno funkcionirati.
Također novinar i književnik Igor Božović kod začuđujuće apatije bosanskohercegovačkog društva sumnja u, kako kaže, “blagu zaostalost”.
“I to unatoč tome što je svima jasno da njima upravlja gotovo pa udruženi banditski pokret, a niko ništa ne poduzima. Ali, valja uzeti i višestoljetnu represiju predaka današnjih pokornih građana.
Vječito pod jarmom?
Dok su njihovi prvi susjedi iz Srbije i Hrvatske imali uspješne ustanke i revolucije pod Osmanlijama i Austro-ugarskom, svi slični pokreti u današnjoj BiH bili su kratkog daha”, komentariše on za DW. Po tome, građanska pokornost bi bila nešto i kao tradicija društva Bosne i Hercegovine.
Božović nagađa kako se taj element trpljenja ugradio u odgoj, ali i genetiku ovdašnjih ljudi, selekcijom onih najpokornijih dok su buntovnici završavali u logorima.
“Izreka ‘Sjaši Kurta da uzjaše Murta’, najbolje govori o pokornosti i poslušnosti ovdašnje zbilje. Je li moguće nešto mijenjati nešto? Taj odgovor niko ovdje i ne traži”, smatra on.
Ali, dok Božović tvrdi da se ovi odgovori niti ne traže, profesor Mile Lasić već ocjenjuje da upravo iz tog razloga BiH ostaje izvan suvremenih političkih tokova.
“Zemlja prepuna političkih nasilnika na vrhu i ‘kmetova’ – nesvjesnih, politički nezrelih lažnih građana s potrebom da ih netko vodi i s njima upravlja”, jedva da će naći neki drugi put.
