Ahmet i Anđelko druguju više od 60 godina: Da smo braća ne bi se ovoliko voljeli
Anđelko Todorović i Ahmet Šabić radni vijek proveli su u rudniku Mramor kod Tuzle.
Ahmet se 1982. godine našao u društvu nagrađenih političara, privrednika, obrazovnih radnika, vojnih lica na dodjeli nagrade ZAVNOBIH, najvećeg predratnog priznanja BiH. Prijateljstvo Todorovića i Šabića ne blijedi ni danas, 22 godine posle posljednjeg rata.
Šezdeset godina traje prijateljstvo Anđelka i Ahmeta. Zbog fizičke udaljenosti, posljednje dve decenije rijetko se viđaju, ali ti susreti i dalje su puni emocija. Ahmet kaže ”to je sreća kao kad se braća sretnu”, javlja RTRS.
– Imao sam dva brata, ali Anđelko je iznad svih. Da nije njega bilo, da sam radio za još desetoricu, ne bih ja dobio ovu nagradu – kaže Ahmet.
On će sa suprugom uskoro obilježiti 60 godina braka, a supružnici Todorović broje više od šest decenija braka, od kojih su mnoge provedene u druženju sa Šabićima.
– Da su braća možda se ne bi toliko voljeli, a njih dvojica se tako paze, kao i nas dvije. Međusobno se veoma poštujemo – kaže Ahmetova supruga Emina.
Ahmet je nagrađivan zbog rezultata koje je imao kao kopač uglja. Ipak, ono najveće priznanje – nagrada ZAVNOBIH – kasnila je jer nije bio član partije. Anđelko, kao njegov šef i poslovođa smene, insistirao je da on bude predložen za tu nagradu i konačno – 1982. godine Ahmet je otišao u Sarajevo na dodjelu. Našao se u društvu političara, privrednika, vojnih lica…
– U Sarajevu su mi Mikulić i Stojanović rekli da sam došao po najveće priznanje, a nisam član Saveza komunista. Ja sam im odgovorio da nikada neću ni biti, da sam ja komunista u srcu…. – priča Ahmet.
Za tadašnju platu mogli su, kažu, kupiti kravu, djecu su othranili, školovali, dočekali penziju. Rudarski hljeb sa sedam kora teškom mukom i krvavim znojem pošteno se zarađuje u mračnim dubinama, ali za njih dvojicu, ipak, je bio sladak.
– Sladak je jer ga čovjek zaradi pošteno, kako ono kažu, a žena skuha pogaču koja je bolja od bilo koje danas vekne hljeba…- kaže Anđelko.
Anđelko Todorović, starina koji gazi devedesete, ima samo jednu želju – da još jednom obuče svečano rudarsko odjelo.
Njegovo preratno ostalo je u kući u Tinji koja je uništena.