Dug je put do pomirenja, jer mržnja još živi

Incident koji se desio ispred Memorijalnog centra u Potočarima, kada je srpski premijer Aleksandar Vučić najuren kamenicama, natrunio je komemorativni skup sa koga je trebalo u svijet da ode drugačija slika uz poruke pomirenja i tolerancije.

Šef diplomatije Ivica Dačić je to protumačio kao napad na instituciju, napad na Srbiju i pokušaj ubistva premijera, a sam premijer da je riječ o budalama kojih ima u svim državama i da njegova ruka pomirenja Bošnjacima ostaje ispružena.

Vučić će uz nekoliko modrica i polomljene naočare iz Srebrenice ponijeti i poene koje može da kapitalizuje u Srbiji, ali i međunarodnoj zajednici, jer je uprkos upozorenjima otišao da se pokloni žrtvama u cilju razvijanja dobrosusjedskih odnosa.

Takav odnos međunarodne zajednice već je u svom govoru nagovijestio bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton koji se zahvalio Vučiću “što je pokazao hrabrost” da dođe na komemoraciju. Poslije incidenta Vučiću je nekoliko visokopozicioniranih svjetskih političara poslalo poruke podrške i solidarnosti.

Izgleda da je taj nemili događaj još više stavio akcenat na Vučićevu spremnost za dijalog i razvijanje dobrosusjedskih odnosa. Iskrena izvinjenja i osude huligana stigli su i sa bošnjačke strane, tako da možda iz ove ružne situacije može da nastane i nešto dobro ako dođe do intenzivnijih kontakata i dijaloga između Srba i Bošnjaka o kojem je premijer Srbije govorio.

Incident je očekivan, jer je proteklih dana atmosfera uzavrela, prvo zbog neslaganja sa prijedlogom britanske rezolucije u Savjetu bezbednosti UN, a onda i zbog njegovog neusvajanja posle ruskog veta.

Cijena prošlosti

Ipak, nisu samo ti događaji doprinijeli incidentu koji se desio. Umnogome mu je kumovala sama Vučićeva prošlost.

Kada je prije nekoliko godina golman Vladimir Stojković iz Crvene zvezde prešao u Partizan pred navijače je izašao sa majicom na kojoj je pisalo: ”Oprostite mi moju ružnu prošlost”. Slika premijera Srbije Aleksandra Vučića na komemoraciji srebreničkim žrtvama u Memorijalnom centru u Potočarima sa cvetom Srebrenice na reveru, na kome je pre nekoliko godina nosio bedž sa likom Vojislava Šešelja neodoljivo je podsećala na pomenuti gest fudbalera koji je promijenio dres.

Za razliku od Šešeljevog lika koji je sam okačio na rever, cvijet “Sjećanje” su mu okačili drugi – jedna od majki Srebrenice uz dostojanstvene poruke pomirenja: ”Ne može se negirati genocid. Mi smo svoj narod, nismo tuđi narod…”.

Vučić je saslušao, zahvalio se i upisao u knjigu žalosti. Baš zbog toga, zbog takvih poruka, zbog onoga što je vidio i čuo u Srebrenici, premijeru Srbije je tamo i bilo mjesto. Neko će to dovesti u vezu sa povratkom na mjesto zločina, što možda nije sasvim bez osnova, jer današnji premijer, a ondašnji radikalski jastreb jeste sada prvi put u Srebrenici, ali je tih barutnih godina zdušno podržavao ratnu politiku koja je i dovela do masovnog stradanja srebreničkih Bošnjaka.

[quote_box_right]Mržnja je još živa, ali se čuju i tonovi pomirenja. Dvije decenije su izgleda bile nedovoljne i pred nama je još dug put. Zato nemamo luksuz da dozvolimo da nas neko ili nešto vuče nazad[/quote_box_right]

Sigurno mu nije bilo lako da se pojavi na stratištu na kojem ga je veliki broj ljudi dočekao zvižducima, psovkama i kamenicama uz podsjećanje na njegovu izjavu: ”Ubićemo sto muslimana za jednog Srbina” čije je ostvarenje najdalje odmaklo baš na tom mjestu.

Samo prije nekoliko godina Vučić je organizovao demonstracije protiv hapšenja Radovana Karadžića, a ulici u Beogradu nalepio naziv Bulevar Ratka Mladića. Sve ga je to sačekalo i pratilo u Srebrenici i nažalost eskaliralo napadom.

Sjenka je pala i na organizatora komemoracije koji je trebalo da garantuje bezbjednost gostujućim delegacijama.

Možda je ova poseta srpskog premijera oportunistička, plod političkih kalkulacija i, moguće, pritisaka, ali je trebalo do nje da dođe jer je i takva korak napred u pomirenju Srba i Bošnjaka. Sam Vučić je najavljivao dijalog sa Bošnjacima i bilo je prirodno da to pokaže svojim prisustvom na komemoraciji.

Predstavnici državnog vrha Srbije na tom mjestu treba da budu prisutni svakog 11. jula, a ostalih 364 dana da rade na poboljšanju odnosa sa Bošnjacima. Teško da bi bolje u Srebrenici prošao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, a Srbijanci osim njega i Vučića – kakvi god da su – drugog predsjednika i premijera nemaju.

Poslate poruke

U posljednjih mesec dana svedoci smo mnogo neusklađenih poteza vlasti u Srbiji. Premijer ide u Srebrenicu da oda počast stradalima, a isto to je onemogućeno građanima Srbije da organizovano urade u Beogradu; ide se u Evropu, a traži se zaštita od Moskve; nosi se na reveru cvijet koji je simbol genocida u Srebrenici, a negira se genocid; slušaju se govori u kojima svi osuđuju poricanje genocida, a ne prihvataju se odluke međunarodnih sudova koje su tako kvalifikovale ovaj zločin…

Komemoracije se organizuju zbog žrtava, sjećanja na njih i kao opomena za neke buduće generacije. No, sa ovakvih skupova se šalju i političke poruke, a Vučić je trebalo da vodi računa o porukama koje će poslati javnosti u Srbiji, Bošnjacima i međunarodnoj zajednici.

Sam odlazak u Potočare međunarodna zajednica pozdravlja. Vučić je prije nekoliko dana u Beogradu izjavio da u Srebrenicu ide ponosno (ko još na pomen ide ponosno) i uzdignuta čela, a u Potočarima je u knjigu žalosti upisao da je “obaveza svakog od nas da pognemo glavu i ne zaboravimo”.

Premijer Srbije pritisnut je sa nekoliko strana i ima razloga za zabrinutost. Izgledalo je kao da ga je zahtjev predsjednika Srbije Tomislava Nikolića za ruskim vetom zatekao, jer je samo nekoliko dana prije toga iz vlade poručeno da takvog zahtjeva neće biti.

Vučić, kao iskusan političar, morao je da se i u toj situaciji prikaže kao neko ko drži stvari pod kontrolom, a istovremeno se na njega sručila gomila pitanja bez odgovora: da li će Srbija morati da se oduži Rusiji za veto u SB, kada, na koji način i da li će to da bude u koliziji sa interesima zapadnih partnera.

Upravo to je ono što možda i više brine Vučića – kako će zapadni partneri u čije društvo Srbija pokušava da se uglavi da reaguju na zahtjev Beograda da Moskva uloži veto.

Usred te situacije, a uoči dolaska njemačke kancelarke Angele Merkel, srpski premijer je donio odluku da ode u Srebrenicu.

Komemoracija u Srebrenici nam je pokazala gdje smo i koliko smo napredovali 20 godina posle rata.

Mržnja je još živa, ali se čuju i tonovi pomirenja. Dvije decenije su izgleda bile nedovoljne i pred nama je još dug put. Zato nemamo luksuz da dozvolimo da nas neko ili nešto vuče nazad.

Tekst čiji je autor Ratko Femić preuzet sa portala Al Jazeera Balkans