Enes Toromanović iz Bihaća čuva tradicionalnu izradu nišana od bihacita

Za Enesa Toromanovića (58) iz Bihaća, klesarstvo je više od hobija. Ovom vrstom posla bavi se isključio zbog ljubavi, a njegova uža specijalnost su stari bosanski nišani koji su prožeti islamskom kulturom.

Bihaćki kamen bihacit je omiljeni materijal kojeg koristi za izradu svojih umjetničkih djela.

“S obzirom da se moj otac bavio intarzijom i izrađivao je od ječma i pšenice crteže džamija i starih bosanskih kuća, uz njega sam zavolio slikarstvo i počeo da crtam razne stvari. Moj talenat je u osnovnoj školi otkrio Stipe Hamulka, nastavnik likovne umjetnosti. Kasnije sam kroz srednju školu nastavio i kod kuće sam radio grafike od linoreza, a uz to sam uvijek povremeno nešto od kamena klesao neke vazne i zdjele. Boraveći u prirodi u okolnim bihaćkim naseljima i brdima, pronalazio sam stare velike nišane koje su agresori u ratu koristili za pravljenje bunkera i rovova. Mučilo me je to što ti nišani tako stoje bačeni i što niko ne vodi računa o toj staroj kulturi. To je dio našeg identiteta i ja sam odlučio da pokušam sačuvati od zaborava te stare bosanske nišane tako što sam, gledajući način izrade nekadašnjih majstora, sam pravio nišane po uzoru na te”, pričao je za Anadolu Agency (AA) Toromanović o svojim prvim klesarskim koracima.

Mezarja postala groblja

Kultura izrade nišana uveliko se izmijenila. Bihacit je zamijenio mramor, a umjetnost izrade se izgubila usljed komercijalizacije što se, tvrdi Toromanović, nikako nije smjelo dopustiti, jer su mezarja i groblja značajan dio kulture i identiteta svakog naroda.

“Ovi današnji privatnici rade neke svoje nakaradne nišane koji nemaju veze sa našom tradicijom. Mramor je zavladao našim mezarjima, a bihacit je odbačen kao materijal. Odlaskom osmanlija s ovih prostora, naš narod je postepeno mijenjao kulturu i način izrade nišana, te je u Austro-ugarskoj umjesto turbana dodan fes prema zapadnjačkoj nošnji koja se tad uvela, a nakon toga se od nišana došlo do crnih ploča sa slikama i na taj način se izgubio indentitet a mezarja pretvorena u groblja identična izgledu drugih naroda i kultura koje zajedno s nama egzistiraju na ovim prostorima”, ističe Toromanović.

Kamen bihacit izumire

Materijal koji se nekada uveliko koristio ne samo u izradi krajiških nišana, već i prilikom izgradnje kuća i javnih objekata, polako gubi vrijednost kod lokalnih umjetnika i majstora. Bihacit se na ovim prostorima upotrebljavao još od vremena Japoda i Rimljana, pa do Osmalnija i Austrougara, da bi sa otkrićem novih savremenih materijala i načina gradnje, polako izgubio vrijednost.

“Naziv bihacit su mu dali Austrougari po nazivu grada. On je sastavljen od kalcijev karbonata i ima ugljika puno u sebi, ostalo je pijesak. Lako se obrađuje i podesan je za rad s rukama. Mnoge su moje kolege kipari iz Amerike, Francuske i Njemačke dolazili da probaju raditi s tim kamenom i bili su oduševljeni. Bihacita ima nekoliko vrsta, a razlika je samo po tvrdoći kamena. Ima ga mekanog, tvrdog i pretvrdog. Austrougarska je taj najtvrđi sa Orljanske glavice koristila za izradu stepenica i nosivih greda. Munara džamije Fethije ozidana je od kamena bihacita i zato joj ni tenkovske granate u ratu nisu mogle ništa. Katolička crkva sv. Ante Padovanskog u Bihaću, izrađena je također od bihacita. Arhitekte su prije mnogo voljele bihacit i izgradili su od njega većinu tih prijašnjih objekata. Danas bihacita ima u jednom brdu iznad Bihaća povrh naselja Ružica. Firma „Ikić komerc“ ima koncesiju i eksploatiše kamen bihacit. Da nije te frime bihacit bi već bio prošlost. Ne znam ni kako im se isplati jer to su ogromni troškovi rezanja i izvlačenja tog kamena, ali eto ljudi radi i hvala im na tome“, kaže Toromanović.

Zaštiti kulturnu baštinu

Enes sam priprema crteže koje zatim prenosi na kamen bihacit, a zatim ručno baš kao u stara vremena, izrađuje nišane i različite ukrase za džamije poput ćursa i arabeski kojima se ukrašavaju unutrašnji zidovi džamija. Od ovog posla se, kaže, ne može živjeti. Ali s obzirom da je on zaljubljenik u klesarstvo, većinu poslova radi iz ljubavi i nema neke zarade.

“Radim to jer volim i ne zarađujem ja tu puno. Dok nabavim materijal i uložim vrijeme i trud, haman pa mi se i ne isplati ali to je umjetnost i ne može se sve u umjetnosti gledati kroz zaradu. Meni dođu profesori iz Zagreba da vide kako ja to radim, ali ovdje od naših umjetnika i institucija nemam razumijevanja u smislu da se pokrene neki projekat zaštite tih starih nišana i ukrasa od bihacita. Rekao sam nekima da bi ja to radio od sebe samo da mi materijal nabave. Bitno je očuvati našu kulturu i historiju a to možemo samo kroz izradu tih identičnih spomenika kulture i njihovo postavljanje na javna mjesta da skreću pažnju javnosti i građana, te na taj način održavaju svijest o kulturnom identitetu Bošnjaka muslimana na ovim prostorima”, pojašnjava Toromanović.