Ruski veto privukao veću pozornost na zločine protiv Bošnjaka
Vetom Rusije, stalne članice, Vijeće sigurnosti nije usvojilo rezoluciju Ujedinjenih naroda o Srebrenici, dokument koji je predložila Velika Britanija.
Deset članica Vijeća sigurnosti glasalo je za rezoluciju, Rusija protiv, a Nigerija, Angola, Venecuela i Kina bile su suzdržane. Nakon glasanja, Samantha Power, ambasadorica SAD-a pri UN-u, prisjetila se na početku izlaganja kako je bila novinarka u Sarajevu u vrijeme pada Srebrenice. Rekla je da ruski veto slama srca porodicama žrtava Srebrenice.
U intervjuu za Al Jazeeru Balkans, Power je komentirala jučerašnje neusvajanje rezolucije i između ostalog poslala poruku premijeru Srbije Aleksandru Vučiću:
“Kada bude putovao u Srebrenicu bit će konfrontiran s majkama, sestrama, suprugama oni koji su pogubljeni od strane vojske bosanskih Srba, koji su naravno imali u to vrijeme potporu vlade Srbije … Nadam se da će ga njihovi krici, njihova bol natjerati da promijeni svoj stav. On govori o važnosti pomirenja i ima pravo govoriti o pomirenju, ali ne možete graditi proces pomirenja na negiranju genocida. Važno je da ode tamo kako bi iz prve ruke vidio kakvu je pustoš iza sebe ostavio genocid u Srebrenici“.
Koja je vaša poruka građanima Bosne i Hercegovine nakon što u Vijeću sigurnosti nije usvojena rezolucija o počinjenom genocidu u Srebrenici?
– Moje je srce slomljeno, kao i vaše. Moja je poruka odavde iz UN-a je da je Rusija pokazala koliko je izolirana kada je u pitanju genocid u Srebrenici. Samo je njihov predstavnik glasao protiv rezolucije. Svi znamo da to ima više veze s ruskim odnosima s regijom nego što ima veze s istinom. Činjenice o onome što se dogodilo u Srebrenici su jasne, svi ostali u Vijeću sigurnosti su to jasno vidjeli.
Rusija je ponudila besmislen argument da će negiranje genocida biti od pomoći u procesu pomirenja. Svima koji su to čuli zvučalo je apsurdno, kao što je i samo negiranje genocida besmisleno. Kada pojedinac negira dokazani genocid, onda taj pojedinac jedino marginalizira samog sebe. Čelnici bosanskih Srba su to učinili negirajući genocid, sada je to učinila i Ruska Federacija.
Još nekoliko ambasadora u UN-u smatraju da je ovo najviše udarac za porodice žrtava ubijenih u genocidu.
– To mora biti devastirajuće po njih. Ali, isto je tako važno da su te zemlje podigle ruku, dale svoj glas, da genocid bude prepoznat, unatoč velikom pritisku Rusije i stalnih traženja iz Beograda da se to ne učini.
Nekoliko zemalja (Kina, Nigerija, Angola i Venecuela opp.) su u posljednji tren odlučile da budu suzdržane, što je veliko razočarenje. Ali i te zemlje koje nisu dale svoj glas kako bi podržale Veliku Britaniju, Sjedinjene Američke Države i bosanske prijatelje, znaju činjenice i nitko od njih ne dovodi u pitanje činjenice.
U Vijeću sigurnosti ponekad se ne želi biti na suprotnoj strani od neke velike sile. Istina je davno dokazana i žrtve i njihove obitelji moraju biti svjesni da svijet to zna. Ljudi koji negiraju činjenice jedino sebe sramote. Kada čujemo da netko u Sjedinjenim Državama negira holokaust, mi znamo da su te osobe lude. Nešto se slično dogodilo ovdje.
Kako komentirate da politički čelnici u Beogradu i Banjoj Luci slave ulaganje ruskog veta kao veliku pobjedu za srpski narod?
– Ono što građani Bosne i Hercegovine trebaju znati jeste da ruska odluka o ulaganju veta na ovu rezoluciju i čelništvo bosanskih Srba koje negira genocid samo privlače veću pozornost na zločine protiv Bošnjaka učinjene 1995. godine.
U Ujedinjenim narodima je danas mnogo više novinara upravo zbog toga što je postojala mogućnost da Rusi ulože veto, nego što bi ih inače bilo. Tako mnogo više ljudi u svijetu čuje što se dogodilo ubijenim muškarcima i dječacima 1995. godine.
Ovo nije, ni na koji način, pobjeda za one koji negiraju genocid nego je pobjeda za istinu, jer mnogo je više ljudi danas čulo što se dogodilo u Srebrenici nego što bi čuli da nije uložen veto. Tako su povijesne činjenice sada poznatije, globalno govoreći, upravo zato što je ovako velika pozornost bila poklonjena glasanju u Vijeću sigurnosti.
U subotu će biti središnje obilježavanje 20-te godišnjice genocida u Srebrenici. Vi ste bili nekoliko puta u Memorijalnom centru u Potočarima. Kako vi doživljavate taj dan?
– Za mene je to uvijek jako tužno vrijeme. Ja to obilježavam svake godine i to je za mene osobna stvar. Sve što svakodnevno činim ukorijenjeno je na mojim iskustvima tijekom rata u BiH.
Neuspjeh međunarodne zajednice u Srebrenici uzrok je mojih nastojanja da međunarodna zajednica bude učinkovitija u zaustavljanju zločina. Ono na što najviše mislim na taj dan jesu obitelji nastradilih u Srebrenici. Majke, sestre, supruge koje nikada više neće vidjeti sinove, braću ili muževe… to je jako tužan dan.